Danas slavimo svetu Agatu, mučenicu sa Sicilije. Rodila se oko 231. u Cataniji ili Palermu na Siciliji. O njezinom životu i smrti raširene su mnoge, često prijeporne legende. Potjecala je iz bogate i plemenite obitelji. Lijepu kršćanku rimski upravitelj Kvintijan prisiljavao je u vrijeme Decijeva progona da se odrekne Isusa Krista ili da postane njegova ljubavnica. Nije pristala, pa je mučena tako da su joj odrezane grudi i bačene u vatru. Čudom se spasila, ali je ponovno zatvorena i stavljena na žeravicu. Tog trenutka odjeknuo je snažan zemljotres, Agatini mučitelji su poginuli pod ruševinama, a Kvintijan je pobjegao u strahu. Agata je zahvalila dragom Bogu jer je prekinuo njezine patnje i preminula na današnji dan, 5. veljače 251. u Cataniji.

Nakon godinu dana njezinim zagovorom spašen je grad Catania od erupcije vulkana Etne, a Maltežani joj zahvaljuju jer ih je 1551. spasila od turske invazije. Njezino ime ušlo je u rimski kanon mise. Svojim djelima proslavili su je mnogi kršćanski pisci. Zazivaju je kod bolesti grudi, neplodnosti, potresa, vatre, prirodnih nepogoda, vulkanskih erupcija, a zaštitnica je Malte, Malteškoga viteškog reda, San Marina, Sicilije, Catanije, Molisea, mučenika, ljevača zvona, pekara, draguljara, žrtava silovanja i mučenja, dojilja, neudatih žena te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Kanfanar, Novigrad u Istri). Sretan imendan želimo našim Agatama, Jagodama i Dobrilama!

Negdje smatraju dan svete Agate pogodnim za vještice koje se te noći pojavljuju.

Kazuju:

Nakon Nove godine tada se prvi put promijeni pravac vjetra.

Zapaža se : Ako vjetar puše s istoka tada će donositi narodu zarazna oboljenja.

No pored toga čak i ovo: Ako je crveno nebo, vještice će imati svoju skupštinu.

Sveta Agata život i običaji

The post 5. veljače blagdan Svete Agate appeared first on Narodni.NET.

SVETA AGNEZA, zvana još i JANJA rođena je 21. siječnja 1206. godine.

Hrvati služe se imenom Janja, Janjica, Janjuška, Janjetina, Agnes, Janja, Jaga, Jagoda, Jagena.

Sveta Janja bila je kći češkoga kralja Otokara u Pragu. Odgoj kod redovnica cistercitkinja očito je obilježio mladu Janju između ostaloga i zato jer se ona ondje često susretala sa svetom Hedvigom, a s njezinim su je sinom zaručili već kao malenu djevojčicu. No ove su zaruke kao još i jedne raskinute. Bila je to okolnost s kojom je devetnaestogodišnjakinja bila vrlo zadovoljna jer je osjećala više sklonost životu u siromaštvu i u slobodi od braka.

Nekoliko godina nakon smrti svoga oca upoznaje franjevce. Preko njih je također čula za svetu Klaru koja je u samostanu svetog Damjana u Asizu s još nekoliko istomišljenica sprovodila život najstrože pokore. Očarana tim idealom neposjedovanja u najstrožem smislu riječi, Janja je stupila u kontakt s Klarom i počela se pripremati za ulazak u njezinu zajednicu. Ponajprije je rasprodala sve što joj je od dobara pripadalo kao češkoj princezi. Novcem što ga je tako dobila sagradila je tri crkve sa samostanima i jedan dobrotvorni gostinjac. Tako je 1234. godine osnovan i praški samostan klarisa. U tu su se kuću uselile sestre iz Italije, a još iste godine je i mlada Janja ondje obukla svoje redovničko odijelo. Započela je svoj novicijat.

Ulazak u Red jedne pripadnice kraljevske kuće imao je ogromno značenje za daljnje širenje franjevačkog pokreta na slavenskim prostorima. Mnoge su plemenitaške žene (ponukane primjerom mlade princeze Janje) počele na veliko podupirati samostane, a neke su i same osjetile poziv da prihvate redovnički život.

Janjina je najveća zasluga u tome što je učinila sve da se u njezinu samostanu očuva neokrnjen ideal siromaštva. Bio je to životni ideal što gaje ona dijelila sa sv. Klarom. Franjevački red koji se prvi tako radikalno opredijelio za siromaštvo nenadano je narastao, a to je nužno sa sobom donijelo jače naglašavanje lika svetog Franje koji je bio glavni motiv za tolike ljude što su se pridružili Redu. To isticanje lika bilo je daleko potrebnije tada nego što su to iziskivale one prvotne male skupine. Poslije smrti sv. Franje zavladala je kao neka nelagoda, dezoijentacija. Vremenom su braća tražila olakšice u življenju siromaštva, a to im je onda i službeno potvrdila Sveta Stolica. Klara međutim, koja je Franju nadživjela gotovo četiri desetljeća, obranila je – to znači i sačuvala – prvobitno Pravilo za svoju zajednicu. Janju je u tome na slavenskim prostorima podupirala Češka. Njezina samostanska zajednica dobila je 1238. godine od pape Grgura IX. povlasticu najuzvišenijega siromaštva, te su one i nadalje kao zajednica živjele samo od onoga što bi braća isprosila od naroda za sestre.

Janja se i u osobnom životu doslovce držala duhovnoga siromaštva,. Odbila je naslov opatice što joj ga je papa htio podijeliti. Umjesto toga, dopušta daje nazivaju sestra ili službenica Kristova.

Dana, 2. ožujka 1282. godine Janja umire u praškom samostanu klarisa. Pokopana je u crkvi Svetog Spasa što ju je ona sama utemeljila kao zakladu. Već na sam dan pokopa dogodilo se prvo čudo.

-Mnogobrojna nastojanja oko njezine kanonizacije stoljećima su bila uvijek obustavljena. Negdje je zapinjalo. No ona je i pored toga ostala nezaboravljena. Istom je 1874.-godine proglašena blaženom.

Njezin životni put očito je svijetli primjer pravoga kršćanskoga  života. Slobodno izabrano siromaštvo koje je usvojila dobiva svoju vrijednost po cilju. Siromaštvo je zapravo uvijek kršćanska krepost kad od odvraća od navezanosti na materijalna dobra. Ono je kršćanska kad nam čuva duh slobodnim od svega što bi nam poslije Siromaštvo tako postaje simbol istinskoga kršćanskoga pouzdanja kreposti.

Sveta Agneza Janja blagdan i život mučenice

The post Život i blagdan Svete Agneze, Janje (21. Sječnja) appeared first on Narodni.NET.

Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu  selu zadarskog zaleđa.

Mladi i djeca na Cvjetnicu peru lice u vodi u kojoj se noć prije uronilo proljetno cvijeće. Brojni crkveni obredi karakteristični su za Veliki četvrtak, a tog dana vjernici dolaze i listi prid križ. Puk se u crkvu poziva drvenim čegrtaljkama. Vazmak i pogača su najpoznatija uskrsna jela.

Tradicionalna drvena čegrtaljka

S Uskrsom već nastupaju običaji proljetnog ciklusa, u kojima dolazi do izražaja posvećivanje pažnje zemlji i poljodjeljskim radovima.

Na Cvjetnicu ili Maslinsku nedjelju bio je običaj da mladi i djeca peru lice u vodi u koju je prethodnu večer stavljeno razno proljetno cvijeće, a dobivaju i jaje koje se kraj vode ili u vodu stavljalo. Maslinove grančice koje su se u crkvi blagoslivljale kod kuće su se držale s najvećim poštovanjem, na istaknutom i posebnom mjestu.

Veliki četvrtak, petak i subota prolazili su u pripremama za blagdan Uskrsa i u crkvenim obredima. Do promjene dolazi šezdesetih godina 20. stoljeća. Obredi mise večere Gospodnje, klanjanje križu i vazmeno bdijenje održavali su se u jutarnjim satima, a poslije podne i predvečer oficij – pjevanje jutrenje i pohvala nastupajućeg dana. Nakon oficija na Veliki petak održavala se i procesija, Toga dana se dolazilo u crkvu “listi prid križ“, tj. puzati na koljenima od vrata do oltara gdje se ljubio križ. Zvona nisu zvonila od Velikog četvrtka do Velike subote, pa se na službe pozivalo i u crkvi su se upotrebljavale drvene čegrtaljke. Osobito se strogi post držao na Veliki petak. Čak se i zvonima Sto su visila o vratu volovima stavljalo trave da ne zvone. Posebno obredno jelo za Uskrs je pečeno janje, vazmak. Klalo se na Krsnu (Veliku) subotu i na uskrsno jutro se pečeno nosilo na blagoslov u crkvu. Kosti od vazmaka nisu se bacale, već zakapale u zemlju. Krvlju vazmaka bi se na vratima dvora načinio križ, prema starozavjetnom pashalnom običaju koji nalazimo u Bibliji. Drugo važno obredno jelo je pogača, uskrsni slatki kruh, koja se također, uz jaja, mladi luk, vino i sir nosila u crkvu na blagoslov i s najvećim poštovanjem blagovala. Jaja su se bojala, a njima se i tucalo, tj. udaralo jajem o jaje s namjerom da će onaj čije ne pukne dobiti drugo jaje.

Tekst napisali: Ivana Milin / Suzana Selimi

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Briševu appeared first on Narodni.NET.

Glavica je malo mjesto udaljeno 25 kilometara od Zadra. To je jedno od rijetkih mjesta u kojem je sačuvana tradicija i tradicionalni običaji vezani za najveći kršćanski blagdan Uskrs.

Pripreme za Uskrs započinju već u korizmeno vrijeme, a nastavljaju se kroz Veliki tjedan( već smo pisali o Velikom tjednu) koji započinje tradicionalnim umivanjem u cvijeću na Cvjetnicu i blagoslovom maslinovih grančica. U vazmenom trodnevlju brojnim obredima nastoji se potaknuti ljude na razmišljanje o muci i smrti Isusovoj te ih na taj način i duhovno pripremiti za najvažniji kršćanski blagdan.
Pepelnicom (možete pročitati više o običajima na Pepelincu) započinje obredno čišćenje, na način da se ljude posipa pepelom. To je ujedno dan posta i nemrsa. U korizmi je običaj nemrsa, odnosno ne jedenja mesa, ako ne svaki dan, a ono obvezno petkom.

Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje uvodi nas u Veliki tjedan, tjedan Isusove muke i smrti. Svečanom maslinovim grančicama sjećamo se Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. Kod nas je običaj da se dan prije ubere raznovrsno cvijeće koje se stavi u vodu, da bi smo se ujutro na Cvjetnicu mogli umivati u tom cvijeću.

Blagoslovljene maslinove grančice koriste se za zaštitu kuće i plodnost polja. Najstariji član obitelji grančice nosi na polja koja su zasađena, da ih blagoslovi i da grančicu stavi u zemlju.
Veliki tjedan priprema je za predstojeće uskrsne blagdane, vezuju se crkvena zvona i sve se prekriva ljubičastom tkaninom. Na Veliki Četvrtak posvećuje se sveto ulje za sakramente i blagoslivlja bolesničko ulje, a navečer slavi se obred Gospodnje večere, na kraju obreda pjeva se prvi dio Gospina plača, a drugi dio završava se na Veliki petak.

Uskrs se slavi vazmenim trodnevljem Krista umrlog, pokopanog i uskrsnulog. To ie Veliki petak, Velika subota i Nedjelja uskrsnuća Gospodnjeg odnosno Uskrs.

Na Veliki petak održava se strogi post, u crkvi se održava obred klanjanja presvetom sakramentu i obred ljubljenja križa. Nema svete mise već obred Muke. Na kraju se nastavlja pjevati drugi dio Gospina plača. Prošireno je vjerovanje da na Veliki petak valja piti više crnog vina Vjeruje se da koliko tad popiješ vina, da toliko dobiješ krvi.

Gospin plač Ansambl Lado

httpv://www.youtube.com/watch?v=9_WwI52ymq0

Velika subota je dan kad se razvežu crkvena zvona, tad započinje Vazmeno bdijenje, najsvečanije bogoslužje crkvene godine obuhvaća službu svjetla, službu riječi, krsnu službu i euharistijsku službu. Kod nas se na taj dan nosi jelo na blagoslov, hranu koja će se blagosloviti na Uskrs. Cijeli dan se priprema hrana koja će se blagosloviti; peku se pogače, kuhaju jaja, i to zajedno s ljuskom crvenog luka te tako poprimaju crvenkastosmeđu boju.

Na blagdan Uskrsa sveta misa se slavi u devet sati ujutro. Slavlje započinje ulaznom pjesmom „Gospodin slavno uskrsnu“, a završava pjesmom „Kraljice neba, raduj se“.

Osim darivanjem, o Uskrsu se uspostavlja dodir i razmjena među ljudima. Čestitanje promatramo kao razmjenu dobrih želja, posjećujemo prijatelje, susjede i rodbinu. Uskrsni blagdani obilježeni su društvenim aktivnostima, jer je Uskrs blagdan o kojem se okupljaju svi ukućani.

Nedjelja poslije Uskrsa naziva se još i Bijela nedjelja ili kod nas Mali Uskrs ona označava završetak uskršnjih događaja, te nastavak proljetnih običaja.

Tekst napisala: Josipa Stevanja

The post Uskrs i uskrsni običaji mjesta Glavica, Zadar appeared first on Narodni.NET.

Zovemo se Isusovim učenicama kao što je to bio i Juda. I poput njega izdajemo Isusa na jeftin način odlazeći za raspadljivim blagom ovoga svijeta. Prisjećajući se Judine izdaje za trideset srebrenika pitajmo se postupamo li i mi kao Juda bez razmišljanja što će biti s nama nakon što izdamo svojeg Učitelja. 

Na svakoj misi se susrećemo sa Isusom. Promatram to kao posljednji susret s Isusom u kojem i meni govori da će ga ove noći netko od nas izdati i razmišljam: Pitamo li se i mi kao što su se zapitali Isusovi učenici: ”Da nisam ja, Gospodine?” Prepoznajemo li se u Judi koji ga izdaje ili Petru koji smatra da on to ne bi ni u kojem slučaju mogao učiniti? Jesmo li u strahu da će Isus i nama reći: ”Jao onome koji izdaje Sina Čovječjega. Bolje bi mu bilo da se ni rodio nije?” Ili smo pak mirni jer vjerujemo Isusu – da je on naš jedini spasitelj?

Na Veliku srijedu poslije podne počinju litanije, koje se održavaju tri dana.

U Santovu s velikom ih radošću pohađaju i djeca. Po završetku litanije, kada svećenik knjigom udari po klupi, tada djeca štapićima udaraju po klupi. Djeca ponesu i čegrtaljke i njima klepeću. Čine to u znak kažnjavanja Pilata koji je izdao Isusa. Običaj je popraćen velikom bukom, dok djeci pruža neopisivu radost i trajan doživljaj.

Običaji na srijedu u Velikom tjednu

The post Tradicionalni običaji na srijedu u Velikom tjednu appeared first on Narodni.NET.

Uskrsni običaji u Bukovici slični su kao i u ostalim dijelovima Hrvatske. Umivanje u cvijeću, blagoslov maslinovih grančica, ispovijed na Veliki četvrtak, bojanje jaja i detaljno čišćenje kuće, pripreme su koje se obavljaju kroz Veliki tjedan. Jelo se blagosivlja na Veliku subotu, a u košarici se nalazi i zmijska trava, za koju se vjeruje da štiti od ugriza zmije. Nakon uskrsne mise puk igra razne igre i pleše kolo, a zatim izvodi stoku na ispašu, jer se ona ni na taj dan ne smije zanemariti.

Selo Bukovica čije običaje opisujemo tipično je selo zadarskog zaleđa. Narod se u njemu redom bavio uzgojem stoke i ratarstvom. Od toga se živjelo, a i danas je tako za nekolicinu ljudi koji se iz mjesta nisu iselili.

Uskrsni običaji

Zadnjim danima poklada završavale su se igre i sve ostale karakteristike tog dijela godine nakon kojeg nastupa 40-dnevna korizma. Korizma je vrijeme u kojem se zaljubljeni parovi nisu mogli ženiti pa bi

poklade bile zadnji trenuci za to. Većinom bi se ta situacija pratila raznim šaljivim pjesmama poput ovog stiha:

„Poklade, poklade, svaki svoju popade.“

Opravdanje za takav običaj bilo je samo značenje korizme kao razdoblja duhovnog čišćenja i pripreme za najveći kršćanski blagdan. Pripreme su se vršile i u fizičkom smislu, pa su post (jedenje samo kruha i vode) i nemrs (nejedenje mesa) bili česti u vrijeme korizme. I sam početak korizme u tom je duhu. Naime, Čista srijeda bila je posna. Kroz korizmu redovito je srijedom i petkom bio nemrs.

Zadnja nedjelja pred Uskrs – Cvjetnica – (malo opširnije) bila je posebna i u skladu s imenom. Dan prije crkva bi se kitila cvijećem, a na sam dan, rano ujutro djeca bi otišla skupljati cvijeće (poljsko cvijeće, ljubičica, ciklama, cvijet badema…) nakon čega bi se u njemu umivali prethodno ne cijedeći vodu. S obzirom da se u tom kraju maslina, čiju se granu nosilo na blagoslov, rijetko nalazila, većinom bi cijelo selo svoju grančicu uzimalo s jednog od nekolicine stabala koja su rasla upravo ispred crkve. U sklopu mise održavala bi se procesija u kojoj bi vjernici obišli crkvu moleći, pjevajući, slaveći Boga, dok su djeca putem posipala cvijeće. Posebnih običaja za Cvjetnicu nije bilo. Uz tradicionalnu misu i malo bogatiji objed, ljudi su isto radili (čuvali stoku) jer je taj posao obvezan svaki dan.

Na Veliki četvrtak bi se obavljala ispovijed vjernika, a Veliki je petak bio postan i neradan.

Velika subota je najmlađima najdraži dan. Tad su se, naime, bojale pisanice i to većinom u vodi u kojoj se kuhao peršin ili orahova kora, za tamnozelenu, a ljuska crvenog luka za smeđecrvenu boju. Pisanice su se ukrašavale i urezivanjem različitih motiva. Na Veliku subotu domaćica bi detaljno očistila kuću, dvorište (avliju), torove, sjenike… pripremajuće se za veliki dan. Jelo bi se blagoslivljalo u subotu navečer, a košarica bi sadržavala sljedeće:

jaja (po jedno za svakog člana obitelji i dva za svećenika), mladi luk, kruh (pšenični kruh ukrašen narodnim motivima koji su se oblikovali čašom i za razliku od ostalih dana kruh bi prelili razmućenim jajem za postizanje sjaja), sol (nosili su soli koliko je potrebno za soljenje uskrsnog jela, a posebno se ponijela veća količina za stoku), zmijska trava (tzv. Kaloper – vjerovalo se da blagoslovljena štiti od ugriza zmije, na njenom se blagoslivljanju inzistiralo ne toliko zbog zaštite ljudi, koliko stoke). Imućnije obitelji u košaru za blagoslov stavljale bi i pršut. Blagoslivljanje  zmijske trave i soli za stoku pokazuje nam koliko su ljudi ovisili o njoj. Stoka im je bila osnova za život i za vrijeme blagdana na nju se ni je zaboravljalo. Bila je dio svakodnevnog življenja obitelji, neophodan dio.

Ujutro na sam Uskrs jela bi se blagoslovljena hrana nakon čega bi se išlo na svečanu misu. Misa bi počinjala većinom oko podneva, a nakon nje bi narod skupljen oko crkve igrao igre i plesao narodna kola. Plesalo se tzv. biračko kolo. U kolu bi sudjelovao podjednak broj muškaraca i žena. Jedan sudionik kola bio je ujedno i kolovođa, glavni pjevač, koji bi započeo pjesmu, a zatim bi pjevali i drugi. Za to vrijeme jedan bi muškarac započeo biranje, odnosno odabir djevojke koja mu se u kolu svidi. Birač bi ju primio za ruku i zajedno bi šetali sredinom kola, upoznavajući se, dok bi ostatak kola pjevao pjesmu ljubavne tematike. Vremena za upoznavanje imali su toliko koliko je trajala pjesma, nakon čega bi izabrana djevojka birala. Kolo bi se tako igralo dok god su sudionici htjeli. U skladu s pravilom neženidbe, u korizmi se kolo nije plesalo. Isto tako nije karakteristično samo za Uskrs, plesalo se za seoske fešte, sajmove i ostale vrste proslava. Pjesama koje su se u kolu pjevale bilo je mnogo. Priložit ću tek par stihova:

„Biraj mali da si zdravo

Hajde mali(a) izaberi

i vodi je kući pravo

koga tvoje srce želi.“

Osim biračkog kola igrala bi se još jedna plesna igra, tzv. kukulešće. U njoj su se izdržljivi i fizički spremni pojedinci (muškarci i žene) natjecali u brzom plesu uz zvuke usne harmonike. Pobjednik je bio najizdržljiviji plesač.

Biračko kolo:

httpv://www.youtube.com/watch?v=lO0zc0ZTDNc

Kukulešće plesna igra:

https://www.youtube.com/watch?v=SI1d4b1Pvew

U ranim poslijepodnevnim satima išlo bi se kućama na uskrsni objed, na kojem su bili svi članovi obitelji. Trpeza je bila bogata, puno bogatija od uobičajenih dana (s janjetinom, svinjetinom, mladim lukom, domaćim kruhom…). Odmor nakon ručka u poslijepodnevnim satima bio bi prekinut obvezom čuvanja stada, koje se ni za blagdane nije smjelo zapostaviti.

Uskrsni običaji u Bukovici i bojanje jaja.

Tekst napisala: Maja Kresović

The post Tradicija i Uskršnji običaji u Bukovici appeared first on Narodni.NET.

Crkvene običaje, koji do izražaja dolaze upravo u vrijeme Uskrsa, u Debeljaku (više informacija) i Sukošanu prate i brojni narodni običaji, od umivanja u ljubičicama na Cvjetnicu, škrgutanja škrguči ma, vezivanja papaka govedima i pravljenja posebnih uskrsnih jela, do igranja kola i igara koje su karakteristične za sam Uskrs.

Sukošan na wikipediji opširnije informacije. Pogledajte i službene stranice općine Sukošan.

Uskrsu je uvijek prethodila korizma, koja je slijedila nakon poklade.

Kako je običaj da se u tim razdobljima jede određena hrana, tako su se za vrijeme poklade jele svinjske nožice, uši i razna sočiva. A kada bi nastupila korizma koja je trajala 40 dana, odbacivalo se meso srijedom i petkom. U utorak i na čistu srijedu su bili omiljeni bakalar i fritule.

Sve je započinjalo Cvjetnicom (već smo pisali o cvjetnici i običajima na cvjetnicu) kada bi djevojke ujutro brale cvijeće (posebice ljubičice), s čijim su se laticama taj dan umivale da bi mirisale cijelu godinu. Tada se u crkvu na blagoslov nosila maslinova grančica, koja je imala svoje mjesto u kući punih godinu dana, do sljedeće Cvjetnice. Ako bi netko u toj godini umro, onda bi se grančica stavila u blagoslovljenu vodu i njome bi se škropio mrtvac.

Na Veliki četvrtak su se vezivala zvona kako bi zavladala tišina dok traje Isusova muka. U tom periodu nije bilo primjereno pjevati ni igrati kolo tj. nije se tukalo.

Dolaskom Velikog četvrtka škrgučalo se škrgučima napravljenim od drveta. Kad bi ih se vrtjelo, proizvodili bi zvuk koji je podsjećao na škripanje Isusovih zubi u njegovoj muci.

Na Veliki petak govedima su se vezivali papci s krpama, da ne bi oštetili zemlju, jer bi se tako Isusu povećale muke. Tada bi uslijedio cjelodnevni post, koji je dopuštao samo bakalar i bilo je uvriježeno mišljenje da se popije crno vino u znak Isusove krvi.

U subotu u podne odvezivala su se crkvena zvona, mijesile su se pogače od puno jaja. Posebno se pekao kruh na libe (mali kruščići), a za djecu su se radile kolubice (mali kruščići s jajem na vrhu).

Na sam dan Uskrsa, ljudi bi ujutro u svojoj najsvečanijoj odjeći odlazili na misu blagosloviti jaja, kruh, kapulu, vino, sol (za mudrost).

Za vrijeme mise pjevao je zbor sastavljen isključivo od muškaraca.

Nakon mise su svi odlazili u središte sela (odnosno u Sukošan) igrati kolo i pjevati, gdje je bilo dopušteno i ženama se uključiti u pjesmu.

Djevojke se nisu kitile cvijećem u kosi jer su nosile marame na glavi, i to uglavnom bijele.

Dok se kolo igralo, biralo bi se dvoje mladih koji bi stali u središte kruga te bi im se pjevalo:

„sad se vidi, sad se zna, tko se kome dopada“

Takve pjesme su se pjevale bez glazbene pratnje, a kad bi igra završila odabrana djevojka nije bila dužna poljubiti mladića (što je običaj u nekim drugim krajevima).

Kod kuće bi otac izrekao molitve nakon čega bi se marendala blagoslovljena hrana. Za ručak se pripremalo pečeno pile punjeno kruhom, jajima, slaninom i ljutikom.

Običaj bojanja jaja predstavljao je Isusovu pobjedu nad smrću, njegovo uskrsnuće. Jaja su većinom bila jednobojna, a boja se dobivala od crvene kapule, ljubičasto-plavog balučka (divlji vlasac) i iz čađe. Jedna od najdražih igara tog dana je bila tuckanje jajima.

Uskršnji običaji na Sukošanu. Foto: Zadarski list

Tekst napisala: Ivana Kragić

The post Tradicija i Uskršnji običaji na Sukošanu appeared first on Narodni.NET.

Veliki tjedan u Kalima započinje Cvjetnicom. Tada se pletu masline u križ u koji se upleću cvjetovi ciklama. Na Veliki četvrtak vezuju se zvona, te početak svete mise djeca najavljuju krčalima. Na taj dan dvanaestorici izbranih peru se noge, a na Veliki petak oko crkve ide svečana procesija s feralima. Na Veliku subotu prave se pogače i pletenice na čiji se kraj umeće jaje. Na Uskrs djeca i mladi priređuju narodne igre i pale koledu, uskrsnu vatru koju preskaču u želji za ženidbom ili udajom.

Mjesto Kali na otoku Ugljanu, smješteno tek nekoliko kilometara istočnije od trajektnog pristaništa Preko, danas je dobro povezano s gradom Zadrom i ostatkom kopna. Može se reći da su mjesta na otoku Ugljanu odavno izronila iz prokletstva otočne izoliranosti koja ih je godinama i stoljećima prije izgradnje modernih plovila osuđivala na život u siromaštvu škrte dalmatinske zemlje.

Zahvaljujući tom siromaštvu otočna su se mjesta okrenula moru i njegovim plodovima, izgrađujući tako bogatu tradiciju ribarstva koja i danas određuje životne tijekove na ovom prostoru. No, dok je more ostalo važna karika života, povezivanje otoka s kopnom promijenilo je ovisnost egzistencije o škrtoj otočnoj zemlji, a samim tim i običaje stanovnika, u velikoj mjeri određene načinom života. To je jedan od razloga što stariji načini obilježavanja blagdana više ne postoje, a zamijenile su ih nove, modeme i gotovo globalisdčke proslave.

Stari običaji Kaljana, pa tako i uskrsni običaji, u velikoj su mjeri bili određeni njihovom izoliranošću i siromaštvom, pa se s novim promjenama u životu otoka nisu nikako mogli očuvati.

U vrijeme djetinjstva i mladosti moje bake, koja mi je u velikoj mjeri pomogla pri izradi ovoga rada, život u Kalima bio je uistinu bitno drugačiji. Pričajući o uskrsnim običajima svoga rodnog mjesta baka je zašla u prepričavanje događaja iz djetinjstva, atmosfere koja je vladala u to vrijeme, a napose ushićenja koje je prožimalo dane oko Uskrsa. Premda su mi se u početku činili nevažnima, nakon određenog vremena shvatila sam da su popratni elementi važni za razumijevanje događaja o kojima priča, zapravo osnova iz koje su izrastali razni načini proslave Uskrsa.

Veliki tjedan bio je čitav obilježen blagdanskim duhom koji se budio Cvjetnicom i nije nestajao sve do kraja tjedna, tj. do Uskrsa. Cvjetnica se nije kao u nekim drugim mjestima obilježavala umivanjem u cvijeću, nego je započinjala odlaskom na misu s granama maslina posebno pripremljenima za tu prigodu. U Kalima je, naime, bio prisutan otočni običaj pletenja maslina i njihova sastavljanja u križ na čijem su se presjecištu umetali cvjetovi ciklama, u ovom mjestu poznatije pod imenom ruminka. Nastavak Velikog tjedna obilježen je nemrsom, a u petak i postom. Velikim četvrtkom započinje razdoblje posebno svečane atmosfere. Na taj su se dan vezivala zvona crkve pa ona u trodnevnom razdoblju od četvrtka do subote nisu zvonila. Umjesto zvona početak svete mise u četvrtak, službu Velikog petaka i subotu najavljivala je velika grupa djece, njih pedeset do sto, koja je prolazila tri puta oko mjesta i stvarala buku tzv. krčalima, drvenim “glazbalima” ručne izrade, sastavljenim od nazubljenog koluta koji se okreće i drvene letvice postavljene tako da udara o zupce koluta i proizvodi karakteristično klaparanje. Djeca iz mjesta kretala su se u velikim skupinama i proizvodila nevjerojatno glasan zvuk koji je uistinu dostojno zamjenjivao zvuk zvona i pozivao mještane na misu, a završetak svakog kruga bio je obilježen prigodnom pjesmicom:

Muži žene kokoše pečene

Hote dica kod svetog Lovrica

Ovo je prvi

 

Crkveni obredi Velikog Četvrtka i Velikog petka slični su onima iz drugih hrvatskih mijesta i gradova primjerice obred  pranja nogu dvanaestorici izabranih na Veliki Četvrtak ili svečana procesi ja oko crkve s feralima u večernjim satima Velikog petka.

Subota je obilježena pravljenjem pogana i na čiji se kraj umetalo jaje. Običaj bojenja jaja u mnogim domaćinstvima nije ni postojao jer je siromaštvo uvjetovalo nedostatak ove namirnice, ali bogatije su obitelji bojale jaja uz pomoć crvenog luka (kapule). Siromaštvo je, također, uvjetovalo oskudan popis jela koja su se nosila na blagoslov u nedjeljno jutro, Moja baka prisjeća kako su u njenoj obitelji, ali i u mnogim drugim obiteljima sličnog životnog standarda, na blagoslov odnošene jedino pogače, dok se meso, jaja, sol, mladi luk i druge namirnice, zbog nedostatka zaliha ili običaja nisu blagoslivljale« Uskrsno je jutro započinjalo đoručkovanjem blagoslovljene pogače koju je ranom zorom na blagoslov odnijelo najčešće najmanje žensko dijete ili majka. Nakon toga slijedio je. odlazak na misu te svečani ručak, najobilniji u siromašnoj godini.

Uskrsno je popodne bilo prožeto vrhuncem blagdanskog uzbuđenja i obilježavalo ga je međusobno druženje starih i mladih mještana. No, dok su stariji uživali u čestitanju najvažnijeg kršćanskoga blagdana, djeca i mladi zabavljali su se maštovitim narodnim igrama. Na nekoj Široj kali ili većem prostoru nalik na trg palila se od smilja i suhog drva uskrsna vatra, koleda, koju hrabriji momci i djevojke preskaču u želji za Ženidbom, odnosno udajom, Završetkom uskrsnog tjedna i samog Uskrsa u Kalima su završavali i svi običaji vezani uz ovaj blagdan. Postupno se gasilo uzbuđenje svečarskog ugođaja i otočani su se vraćali svom svakodnevnom mukotrpnom životu.

Na temelju pričanja svoje bake, poglavito iz, ushita kojim i danas govori i danima Uskrsa, mogu zaključiti da su narodni običaji ne samo definirane Činjenice pučkog života, nego i odraz duha jednog vremena. Gubitkom toga duha, one radosti koja je pratila svaki pa i najmanji ritual, gube se i istinski narodni običaji. Mi, stanovnici modernog doba, u proučavanje običaja trebamo krenuti od cjeline života ljudi koji te običaje njeguju ili su ih njegovali, te ćemo u tom slučaju otkriti brojne istine ne samo prošlosti naših predaka, nego i vlastite sadašnjosti i budućnosti.

Tradicionalni Uskrsni običaji na otoku Ugljanu

Teks napisala: Martina Vidaić

The post Uskrs i Uskrsni običaji na otoku Ugljanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Uskrsni običaji u Poljicima imaju veoma važnu ulogu za život njihovih stanovnika. Većina tih običaja su veoma stari i prenose se s koljena na koljeno od najstarijih vremena. Poljičani imaju poseban jelovnik u to vrijeme, koji nije puno bogatiji od svakodnevnog. Prave se pogače i nose na blagoslov, a sam čin izrade tih pogača je veoma zahtjevan i nije za svakoga. Važne su i crkvene svečanosti na Cvjetnicu, Veliki četvrtak i petak te na Bilu subotu, kao i svaki dan kroz korizmu.
Na Pepelnicu ili Čistu srijedu započinje korizma. Korizmena je prehrana kao i uobičajena, bila vrlo jednostavna i siromašna. Sastojala se ponajviše od kiselog kupusa i mahunarki (graha, boba, leće), od kojih se kuhalo varivo, samo ili pomiješano s pšenicom ili krumpirom, a začinjeno solju i maslinovim uljem.

Takva jela od povrća kuhana s tjesteninom ili krumpirom najčešće se zovu maneštre ili manistre. Tome valja pridodati uobičajenu palentu ili puru. U obične korizmene dane slane ribe, obično srdele i riba sušena na suncu, bile su svakog dana na jelovniku. U svečanije dane u korizmi spremao se bakalar i pekle su se pršurate ili fritule (vritule). To su uštipci od beskvasnoga tijesta g grožđicama, prženi u ulju ili na maslu i posuti šećerom.

Poljičani su početkom 20. stoljeća jaja smatrali mrsnom hranom, te su ih posljednji put prije Uskrsa jeli o pokladama. Ljudi su, unatoč svemu polako mijenjali ustaljene navike. To je bilo povezano s osudom onih koji su se služili danim povlasticama. Ivanišević o tome piše:

„Kada pop navišćuje po biskupskoj naredbi korizmeni otpust i tumači u koje dane može se jist mesa, čuje se žamor po crkvi, ljutu se stariji:Proklet bija ko ga se okusija, Nestalo više vire i zakona, Ne virujemo više ni u papu, ni u biskupe ni u pope, otkad su poste pobacili. Koji su pametniji, neće tomu prigovarati, nego se čuje di reku: ‘Biskup je otpustija, na njegovu dušu.“

Početkom 20. stoljeća postariji ljudi, a osobito žene, cijelu korizmu nisu jeli meso. Osnovne korizmene namirnice u priobalju navode se u pjesmici iz Poljica:

„Korizma Kupus pogrizla,

Ulje polokala,

Muku (brašno) polokala.“

U korizmi se nije sviralo niti plesalo, ni općenito veselilo.

Nedjelja prije Uskrsa je Cvjetnica. Na Cvjetnicu se na blagoslov nosio svežanj maslinovih ili palminih grančica. To je bilje tome blagdanu dalo ime, u Poljicima – Cvitnica ili Cvitna nedilja. Opis blagoslova maslinovih grančica:

„Pri velike mise svaki starešina kućni ili kogod od mlađi’ nosi naručak kića maslinovine, jelića i drugog zelenog granja, unaša u crkvu, ‘di pop blagoslovi. Napose blagoslovi se naramak maslinova pruća s lišćem, drži se na otaru, a kad se dovrši blagoslov, pristupaju stariji, poljubu misniku ruku i primaju na dar po jednu grančicu.“

U Poljicima su muškarci, napose stariji, kućedomaćini nosili grančice na blagoslov. Poljički su mornari blagoslovljene grančice stavljali na jarbole, a ribari na provu brodova ako nisu imali jarbola.

Blagoslovljena se grančica zatakne za strehu, svete slike, raspelo ili nešto što je obvezno visjelo u sobi. Stavljala se i u zemlju na polju ili u vrtu, a trebala je osigurati zdravlje, sreću, zaštitu i dobar urod.

U obredima Velikog tjedna bile su prisutne šibe i smatralo se da njihova prisutnost može podariti blagoslov. Pučko shvaćanje iz Poljica:

„Šibice od barabana kažu da su sritne, a najsritnija opet ona šibica što ima na sebi tri blagoslova: na Cvitnicu, na otkrivanje križa i na barabana.“ .

Šibama se pripisivalo slično djelovanje kao i grančicama blagoslovljenima na Cvjetnicu. Na Veliki četvrtak ili petak molilo se i po sto Očenaša, Zdravomarija i Slavaocu. Moleći se uz Božji grob na Veliki četvrtak ljudi nisu smjeli sjesti već samo kleknuti ili stajati. Na Veliki petak se stalno kod kuće molilo ili su bili u crkvi uz Božji grob. U uređivanju Božjeg groba sudjelovali su mještani, donoseći cvijeće i svijeće. Na misi se taj dan ljubio križ. Navečer se održava procesija i pjeva se „Puče moj:“

„Puče moj,

što učinile tebi ili u čemu ožalostile tebe, odgovori meni!“

Na Veliki petak ljudi su se gotovo potpuno suzdržavali od jela. U Poljicima se nije jelo ni pilo:

„Nađe se pobožne čeljadi, da će postiti u suvo ili „žeživat“ od jedne do druge „glorie“, to će reć 48 uri ne okusit se ni kapi vode. To se zove „postit gloriju“ na čast muke spasiteljeve, a dobije se veliko pročoišćenje.“

Proširilo se vjerovanje da taj dan valja piti više crnog vina. U Poljicima se često govorilo:

„U Veliki petak koliko se vina popije, onoliko krvi u žile navrije.“

Na Veliku subotu su se u Poljicima kupali ljudi koji su imali svrab, a da bi kupanje bilo uspješnije cijeli su čin izvodili gotovo obredno:

„I na Bilu subotu, kad se proslavi Gloria u crikvi, idu se niki okupat u more ili živu vodu u Cetini, da jim se skine srab, ali idući tamo ne imaju se obazirat na nikoga.“

Dio obreda na Veliku subotu je blagoslov vatre. Blagoslovljena se vatra kući prenosila pomoću komada drva. Smatralo se da blagoslov neće napustiti kuću sve dok se obnovljena vatra ne ugasi. Zar su najčešće prenosile žene.

Početkom 20. stoljeća u uskrsnoj noći, blagoslovljenom vodom su blagoslivljali sav životni prostor:

,,U donjin Poljicin malo se ko slatko naspavao na Uskrs obnoć: jesu li mitila ponoć, od svake kuće po jedno, dvoje i troje ide po polju od zemlje do zemlje, nosi kršćene vode, poškropi svaki komad vinograda grančicom maslinovine blagoslovljene na Cvitnicu, zadije palmu i govori: ‘Kud ja ovom vodom, tu Gospodin Bog svojim blagoslovom’.“

Razdilu se u dvoje: jedan u zapad, drugi u istok, daje moguće prije nego sunce izađe, da blagoslovi sve vinograde. Iđe se i na pokopišće, oškropu se grebi i izmoli nekoliko očenaši za mrtve.“

Na blagoslov su se nosili razni proizvodi. Blagoslovljena se hrana jela na Uskrs, za vrijeme doručka. Pojelo bi se natašte malo od svega. Zbog blagoslova se s ostacima blagoslovljene hrane postupalo na poseban način. Na Uskrs se umivalo blagoslovljenom ili tekućom vodom. Kako je Uskrs svečani dan i pada u proljeće kada je vrijeme toplije i ljepše, u Poljicima su govorili da je Uskrs gizdavac. Ljudi su taj dan nastojali obući što svečaniju i ljepšu odjeću i očekivalo se da će svatko, a osobito mladi ljudi, odjenuti nešto novo, ponoviti se. U uskrsno doba najčešće se darivao uskrsni kruh ili pecivo, osobito djeci. U Poljicima se taj uskrsni kruh nazivao pogača:

„Pogača prava čini se od same šenice. Triba prosijati brašno na gusto sito ili još bolje na koprinu. Rastanji se na loparu za dva prsta debeline, pa kad se ‘oće, da bude baš uredna i stimana (činjena) privme se na pisani kraj lopara, pa ostane sva lipo napisana, a na sridini križ. Peče se u prisan, jer bi kvasanje pokvarilo pismo, a u općenito sve tako tanke pogače i bez pisana kuvaju se u prisan.“

Tradicionalna Uskrsna pogača

Cesto se naziva i sirnica. Tim uskrsnim kruhovima su dodavani različiti mirisi i dodaci poput limunove ili narančine kore, grožđice, pinjole, suhih smokava i si. Šećer se često spominje kao sastojak uskrsnoga slatkog kruha. Pečenje uskrsnoga kruha i kruha općenito je bilo vrlo zahtjevno:

„Puno je do stopanjice zna li kruh umisit, uredit, lipo ispeć, svako ne zna, ne iđe jon za rukon. Zato se čuje prikor, kad se goni mlivo u mlin na paripčetu:

„Deh vranića – na tebi je šenica,

Kakva je stopanjica – bit će gora neg sirčanica.“

Kućanice su često nosile kruh da se ispeče u seoskoj peći kod profesionalne pećarice, jer se smatralo daje kruh pečen u peći „korisniji, čistiji, durećniji (trajniji)“. To se činilo o svakom većem blagdanu ili poslu, kad se zbog manjka vremena ili zbog veće količine kruha koju treba ispeći to ne može učiniti kod kuće. Kruh se početkom 20. stoljeća veoma cijenio:

„Pogača je u gornjim Poljicin (u drugim malo se čini) puno činjeno jiće, nosi se za dar, a peče se uvik na kovinu pod cripnjon. Kaže se: Lipe su ti oči – pri pogači.“

Čestitanje se odvijalo usmeno, najčešće na sam Uskrs, poslije jutarnje ili večernje mise ili na uskrsni ponedjeljak. Zaziv poznat početkom 20. stoljeća u Poljicima je glasio:

„Na dobro vam došlo sveto Uskrsnuće! I vami na spasenje!“. Svi koji su tijekom godine živjeli na gospodarskim imanjima podalje od mjesta u Poljicima za blagdan su dolazili kući.

Tekst napisala: Ana Šarić

The post Uskrs i Uskrsni običaji u Poljicima appeared first on Narodni.NET.

Danas slavimo svetu Apoloniju iz Aleksandrije, mučenicu iz III. stoljeća. U vrijeme posljednjih godina vladavine rimskog cara Filipa Arapina (vladao je od 244. do 249) u narodu je izbila buna. Kao odgovor buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani, a njihova imanja su pljačkana i paljena. U egipatskom gradu Aleksandriji pored ostalih uhvatili su i đakonicu Apoloniju, stariju kršćanku, uglednu, mudru i omiljenu predvodnicu tamošnjih vjernika, glasovitu po svojem apostolskom radu i svetom životu. Tukli su je, šamarali i čupali joj zube kliještima, ali se nije odrekla svoje vjere. Potom su naložili vatru i zaprijetili joj da će ju baciti u oganj ako se ne odrekne svoga Boga i vjere u Isusa Krista. Ona je zamolila da je načas oslobode, a kad su to učinili, sama je skočila u vatru i izgorjela.
Dogodilo se to godine 249, a Dionizije, biskup Aleksandrije (247-265), u svojem pismu Fabijanu, biskupu Antiohije, s divljenjem i bez osude opisuje Apolonijin čin. I sveti Augustin u svojem djelu „O državi Božjoj državi“ ističe da je slobodno svojom voljom poći u smrt, samo da se izbjegne grijeh i govori da je taj čin posljedica naročite pobude od strane Duha Svetoga. Štovanje svete Apolonije brzo se raširilo najprije na Istoku, a zatim i na Zapadu. Sagrađene su mnoge crkve i kapele u čast aleksandrijske mučenice. Umjetnici je obično prikazuju kao mladu djevojku i često je slikaju s kliještima u rukama ili sa zlatnim zubima na ogrlici. Zazivaju je kod zubobolje i stomatoloških problema, a zaštitnica je zubara, stomatologa, dentalne medicine te mnogih gradova i župa diljem svijeta.

Opće je poznato da se  tog dana posti da nas ne bole zubi.

9. veljače Sveta Apolonija blagdan i narodni običaji

The post 9. veljače Sveta Apolonija blagdan i narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

Tradicionalna Obitelj i tradicionalni obiteljski život

Obiteljski život se temeljio na starim narodnim običajima koji su se smatrali posvećenim, na etici narodne pjesme i na dubokoj vjeri da je Dobro jače od Zla, da ničija sila nije do vijeka, te da će se zakopana misao i sloboda jednom konačno izvojevati. Obiteljski odnosi bili su tako uređeni da su svi članovi kućne zajednice morali bezuvjetno slušati svoga domaćina, a mlađi su opet morali slušati starije. Svi su radili za obiteljsku zajednicu, a nitko osobno za sebe.

Djeca u obitelji i odgajanje djece u skladu s običajima i tradicijom

Djeca su u kući predstavljala pravo bogatsvo, jer ih je bilo mnogo. Odgajana su u obiteljskom ozračju i u prirodi. Roditelji djeci nisu nikada potpuno otkrivali svoju ljubav, niti su bih osjetljivi u ispunjavanju dječijih želja. Naravno, nisu se služili nikakvim odgojnim metodama, ali su bili nepopustljivi prema djeci. Strogi i pravedni. Dok bi djeca narasla da mogu samostalno izlaziti u prirodu i čuvati stoku, nisu više bili na očima roditelja. Tako su se gotovo slobodno razvijali u prirodi i u njoj nalazili svoje igre i zadovoljstva. A radili su i lakše poslove i pomagali roditeljima, pa su tako na vrijeme sticali radne navike i bili od koristi. Dok bi bili u kući, slušali su svu čeljad i vladali se kao da ih nema. Obično su sjedili na sobi pokraj lugava kuta gdje nikom ne bi smetali. Slušali su dobro što stariji govore, a nisu se smjeli uplićati u razgovor, samo su čekali da im se nešto zapovjedi. Djeca su u ocu i majci gledali najveći autoritet. Majke su imale običaj da straše djecu, kako ne smiju ništa govoriti ružno i sramotno, »jer će doći pratar i odrezat im jezik.« U kući se često ponavljala ona ‘božja zapovijed koja glasi »Poštuj oca i majku, da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!« A majke bi rano ucjepile u dušu svoje djece vjersko poimanje života, da dobro mogu (razlikovati Dobro i Zlo, što se nikada kasnije nije dalo izbrisati iz njihove svijesti. Tako je obiteljski odgoj bio presudan za svu djecu i za njihov cijeli život.

Lijepo je rekao pjesnik:

»Koju žicu dijete ume na se, ta ga prati i pod sjede vlasi!«

The post Obitelj i tradicionalni obiteljski odgoj appeared first on Narodni.NET.

Blagdan Sveta tri kralja u nekim mjestima ljepe naše karakteriza cjelodnevni post, zbog| grijeha svijeta. Osobito su postila djeca do svoje sedme godine. U  djeca su postila, kao i susjednim hrvatskim naseljima, dok se na nebu nije pojavila prva zvijezda.

To dete otrgne vragu lanca! A onu kuću, u kojoj se posti, obiđe zlo i vražja sila. To dete je premorilo ga (vraga), i nije kepeš dojt u nu kuću.

Govorilo se: pred Tri kralja su postila naša deca. I onda naši su stari kazali da zato postiju jel onda haždaji naraste lanac. Haždaja (zvijer) je svezana da deca ne poste, onda bi ona potrgala lanca i bi celog sveta progutala.

Dijete je postilo sve do pojave prve zvijezde na nebu, a poslije je moglojesti. Tom je prigodom djetetu darovana jabuka, jaje, a poslije i novac.

Negdje još blagdan Sveta Tri Kralja nazivaju Tri ferale. Taj danje post za svakoga.

I životinje su postile, a pod stoku nije se stavljala slama.

Božićna slama na kojoj se spavalo, na Tri kralja, iznosi se van. Slamu koja je bila na stolu domaćice stavljaju pod kokoši da bolje nesu jaja. Iz slame se pravi pojas kojim se vežu snopovi da bi bolje rodilo polje, a sjemenje s božičnog stola čuva se i na pretuletije (proljeće) se pomiješa s ostalim sjemenjem, najčešće zobi, da ono bolje urodi.

Običaji i tradicija na Sveta Tri Kralja

The post Običaji i tradicija na blagdan Sveta Tri kralja appeared first on Narodni.NET.

Badnji dan dolazi uoči samoga Božića. Sama riječ badnji, odnosno badnja prvobitno se odnosila isključivo na večer ili noć, a nastala je od glagola bditi, pa prema tom znači večer ili noć kada se bdije ili ne spava. Imajući to na umu nije teško shvatiti koliko je veliku ulogu igralo svijetlo i toplina u noći u kojoj je bio tradicionalan običaj da se nikako ne spava. S tim u vezi objašnjava se i stari običaj loženja badnjaka na ognjištu i posebno značajnu ulogu svijeća u cijelom božičnom slavlju, jer i vatra i svijeće daju svjetlost koja je tako potrebna za dugačku badnju noć. Nestankom ognjišta u našim seljačkim domovima stvorena je nemogućnost loženja badnjaka pa su tako svijeće ostale glavni simbol badnje noći i svih božičnih blagdana.

što se tiče samoga Badnjeg dana, njegovo je značenje u tom da se posti, sijeku badnjaci, čisti kuća i priprema jelo, ali pravoga blagdanskoga veselja nema dok se ne spusti sumrak i dok se badnjaci ne počnu unositi u kuću.

Nekadašnja priprema kuće i okućnice za Badnjak

Kakva je god kuća, malena i čađava, običaj je da se na Badnji dan temeljito očisti i uredi. Taj posao obično obično obave djevojke i mlade nevjeste, jer se one moraju i najviše sramiti ako u kući i pred kućom nije potpuno čistoća i red. Tako se najprije čisti stojna kuća od čađe, luga i prašine. Iznese se lug iz kuta i dobro omete šopa, očisti se lisa od čađe i kuća se dobro izmete i uredi. Isto tako ostružu se i očiste stvari u kući: drveni stoci, sinija, hambar, naćve i čanjci, bronzini i kotluše, kašike i bukare. Sve se to opere u vrućoj vodi i lugu i tako čisto postavi na svoje mjesto. Također se očiste i operu vrata kuće, pendžeri i zidovi se obijele, a omete se avlija (dvor) i obor ispred kuće, tako da u blagdanske dane izgleda čista kuća i njezin okoliš.

U nekim selima još je običaj da se kuće i torovi okite.

The post Badnjak, stari zaboravljeni običaji i poslovi za Badnjak appeared first on Narodni.NET.

Svibanj je po mnogima najljepši mjesec u godini. Sve cvjeta, raste, zeleni se, ptice najljepše pjevaju, cvijeće najljepše miriši, životinje se množe, a sve to utječe i na čovjeka koji je radosniji i ushićeniji životom.

U nas je duboko ukorijenjena proslava Prvog svibnja, praznika rada, koji zapravo ima simboličko značenje u obrani radništva, no manje je poznata i crkvena proslava spomendana Josipa Radnika, čiji je dan u kalendar crkvene i liturgijske godine papa uveo 1955. godine. No, u povijesti je često crkva radnike i sve ljude skromnih životinih uvjeta pozivala na Josipa radnika kao uzora. Uvodeći ovaj blagdan Papa Pio XII. želio je potaknuti radnike na ‘tiho i vjerno posvećivanje svagdanjega rada’.

Uz prvi svibnja u petrinjskom je kraju zabilježen običaj koji je danas posve iščezao. Tada bi naime, mladići ubirali stručkove proljetnog cvijeća, a najčešće jorgovane, tulipane i slično te njime kitili plotove i prozore kuća u kojima je djevojka koja im se sviđa. Ovo je, dakako, imponiralo i djevojkama te su se nakon prvog svibnja obično rasplamsavale ljubavne iskre, odnosno mladić i djevojka išli bi u šetnju uz pratnju roditelja, zajedno bi išli na razna proštenja te sudjelovali u poslovima na njivi.

Uz ovaj običaj vezano je i to da su se smjeli djevojkama udvarati samo momci iz istog dijela grada. Događalo se i to da su neki hrabriji momci iz drugog dijela grada dolazili djevojci, predmetu svog obožavanja u dio grada u kojem oni ne žive te joj okitili ogradu i prozore. Međutim, često su bili uhvaćeni te izvrgnuti sramoti, odnosno na leđa su im natovarene poljoprivredne alatke i praćeni su do svojih kuća uz ismijavanje i ruganje.

U Petrinji se na dan Prvi svibnja u prošlosti pjevalo ovako:

Danas je Prvi maj,
mi molimo malo fraj,
da idemo u šumicu cvijeća brati
našoj učiteljici darovati.

Hrastovica je zasigurno jedno od najpoznatijih sela u petrinjskoj okolici. I ondje se u prošlosti veselo i razigrano obilježavao Prvi svibnja, a svi običaju danas su ondje sasvim zamrli. Naime, dan uoči Prvog svibnja mladići iz sela bi se susreli i raspravljali o tome na kojem će mjestu paliti krijes. Moralo je to biti dobro mjesto, mjesto s kojeg se vidi cijela Hrastovica. Momci su se okupljali kraj poznatog izvora Bartolovca, s kojeg mnogi seljani, ali i Petrinjci i dan danas dolaze uzeti vode na piće. Kada padne noć, momci bi odlazili u obližnju šumu i ondje uzimali grane s drveća, mlade grane graba i bukve. S tim bi granama okitili izvor Bartolovac, u znak života. Kako su kitili, tako su i pjevali razne pjesme.

Od suhog granja bi, pak složili drva za krijes te oko ponoći, ususret Prvom svibnju i zapalili krijes. Uz ovo se guštala dobra rakija i vino. Kada krijes dogori, momci odlaze po selu krasti cvijeće, najčešće jorgovane i tulipane. Ovim bi cvijećem darovali i kitili djevojke koje im se sviđaju. Ukoliko bi djevojka odbila cvijeće, momak bi joj, ljutit i povrijeđen, donosio – kukuruzovinu ili koprivu.

Također, budući se pravila buka i skika, momci i djevojke uvijek bi se nekome zamjerili i zato dobili ‘jezikovu juhu’, međutim nisu ostali dužni – tada bi potajice do izvora Bartolovca odnijeli plug ili kakvu drugu alatku pa neka ih gazda ujutro, kada se probudi, traži.

Nažalost, mnogo od ovih zanimljivih i lijepih običaja prepušteno je tek sjećanju koje stare bake, a prosječnom puku mnogo su jasniji u sjećanju sljedeći stihovi pjevani Prvog svibnja:

Podignimo u vis čela,
mi heroji rada svog.
Naša zemlja bit će sretna,
da nam živi, živi rad!

The post Prvi svibnja – blagdan Josipa radnika ili Praznik rada appeared first on Narodni.NET.

Danas je kokosji Badnjak. Kokosi treba hraniti iz obruca, djeca idu komsijama i rodbini ranom zorom “kvocati” ili u “polozaj”.
Razliciti su obicaji u cijeloj Slavoniji za kokošiji Badnjak. Negdje se ide na “polozaje” na Badnjak, dok drugdje u “polozaje” se islo na kokosji Badnjak.
Ispod stola bi se stavila posuda s kukuruzom i kada se dodje u polozaj, pozdravi se sa : “Faljen Isus i Marija”, a kucedomacin odgovara: “Ziv i zdrav bio!”
Onda kleknes ili sjednes na samlicu i domacica te posipa kukuruzom a ti izgovaras: “Kucilo se, macilo se, telilo se, prasilo se, janjilo se, jarilo se, plodilo se, mnozilo se, gojilo se, dojilo se, rodilo se, rojilo se. U polju vam rodila psenica bjelica i vinova lozica a u kuci muska djecica. Kokose vam nesle jaja a kvocke legle pilice. Pilici vam kvocali pi pi pi pi pi pi pi pi…” i dok vices pi pi pi pi moras pokupit sva zrna kukuruza s poda.
Nakon toga se ustanes i kazes: “Kukuriku kokoda, ko sta ima neka da, a ko nema, neka sprema! Kukuriku kokodaaaa”.
Onda dobijes dar i ides dalje u polozaje… Ima sela u kojima je drugacije, ovo nije prikaz univerzalan za cijelu Slavoniju…
Pa ako netko ima slicnih ili drugacijih varijanti ili opisa slobodno nek ispod pise, bas me zanima…
E da, cestitam vam kokosji Badnjak! Budite dobri prema kokama, danas je njihov dan!

The post Jeste čuli za kokošiji Badnjak? Zanimljiv blagdanski običaj za kokošiji Badnjak. appeared first on Narodni.NET.

Hrvati pojedine nedjelje u Korizmi nazivaju raznim nazivima, prva je nedjelja Čista nedieja, druga Pačista nedjelja, treća Brezimena nedjelja, četvrta Sredoposna nedjelja, peta Gluva nedjelja, ili Glušnica, šesta Cvitna nedjelja.

Prva nedjelja nakon poklada nazivaju Čista nedelja.

Na Čistu nedelju bio je običaj da su gazde poslije podne otišli u svoje podrume, gdje su se častili kumovi, rodbina, susjedi i drugi. Tada je vino već bilo pretočeno sa kiselice. Pred podrumovima  predvečer su zapalili vatru od kukuruzovine. Domaćice kada bi obavile posao kod kuće, nahranile su stoku pa su pošle za svojim muževima u podrume. Ponijele su sa sobom večeru za muža i njegove goste. U podrumu se večeralo i oko vatre pjevalo i veselilo. Mladež je naložila oganj na kraju sela na pašnjaku. Slično starijima i oni bi igrali, pjevali i preskakali vatru. Veselje se obično završilo oko 9-10 sati uvečer. Vjerojatno je i ovdje mladež zapalila krpe umočene u ulje ili mast te ih pričvršćene na prut zapalila, pa se s njima okretalo u noći. Običaj se zove lilanje.

U crkvi se svakog petka održava večernja misa, u selima zvana večernica. Vjernici pred crkvom, kod križa, pjevaju postne pjesme.

Za vrijeme posta na trgu ispred crkve nakon svete mise veće djevojke u grupama izvode kružni ples, ustvari kolo uz popijevku: Rime raj, rume raj, rime-rume raj…

Kad je Žalosi tijedan onda u cirkvi svezo se krizi na oltaru u crno. Na Žalosni tijedan ili Crnoj nedelji žene idu u crkvu u crnim rukavima jer su Isusa tada počeli mučiti.Na Veliki tjedan žene su išle u džasnim (žalosnim), beloj rubači i belim rukavima u crkvu. Na Veliki petak ogledalo so umotale u belu krpu nek se nitko nemre u njemu pogledat.

Korizma i korizmeni običaji

The post Korizmeni tjedan i običaji, običaji korizmenih nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Blagoslovom grančica, spletenih od posebne masline, puljke, simbolično započinje Veliki tjedan. Na Veliki četvrtak gradi se Isusov grob koji se ukrašava raznobojnim cvijećem i bršljanom, a oko groba se stavlja žito posađeno u zdjelicama i bijeli grah. Od crkvenih pobožnosti koje se odvijaju na Veliki petak, najpoznatije je ljubljenje križa. Na Veliku subotu domaćice imaju pune ruke posla – bojaju jaja, pripremaju kolače i hranu koju će blagosloviti na sutrašnjoj uskrsnoj misi. Crkva se te večeri ukrašava bijelim i crvenim cvijećem.
Otok Pašman s površinom od 63 km2 i sa svojih 3 100 stanovnika pripada zadarskoj skupini otoka. S otokom Ugljanom povezan je mostom u prolazu Ždrelac. Od Zadra i Biograda dijeli ga Pašmanski kanal. Zanimljivo je to da morske struje u tom dijelu mora mijenjaju svoj smjer svakih 6 sati i to čini Pašmanski kanal jednim od najčišćih kanala na Jadranu. Kontinuitet življenja na ovom otoku postoji od prapovijesti, o čemu svjedoče ostaci ilirskih gradova, vile rustike,

samostani na brdu Ćokovac kraj Tkona i u mjestu Kraj. Ždrelac je jedno od čak 11 mjesta (Ždrelac, Banj, Dobropoljana, Neviđane, Mrljane, Đarotul, Mali Pašman, Pašman, Kraj, Ugrinić i Tkon) koja su se smjestila na sjeveroistočnoj strani otoka. Prvi put u jednom pisanom dokumentu ime Zdrelac spominje se davne 1396. godine, a taj njam podatak govori o tome kako je mjesto već tad bilo naseljeno i razvijeno. Zdrelac je nastao oko crkve sv. Luke, a poslije se proširio na nekoliko uvala i brežuljaka uključujući i novo naselje blizu mosta.

Moja baka najpouzdaniji je izvor u otkrivanju uskrsnih običaja u Zdrelcu. Naime, dan pred samu Cvjetnicu ona odlazi na jedno malo brdo koje se zove Vršina jer tamo bere grane od posebne masline — puljke, koje će isplesti i nositi na procesiju. Te masline nisu nešto posebno drugačije od drugih, ali imaju uže lišće i dulje staglice pa se jedino one mogu plesti, a da ne puknu. Za isplesti jednu takvu granu, iskusnim rukama kao što su bakine, treba samo desetak minuta pa ona to rado plete, ali ipak ne za cijelu obitelj, već samo za one mlađe, unuke.

Na samu Cvjetnicu, gotovo svi mještani odlaze na misu i na procesiju koja prolazi kroz sami centar mjesta, oko crkve i starog mlina, uz učiteljičinu kuću do Solina i naše ceste do crkve. Svi nose samo maslinove grančice, ispletene ili ne, ali ne cvijeće ili palmine grane kao što je negdje običaj.

Kako se bliži Uskrs, sve više se ljudi priprema na dostojno slavljenje tog dana. Na Veliki četvrtak, osim slavlja u crkvi, kada se peru noge u znak sjećanja na Isusovu poniznost i pranje od grijeha, skupljaju se ljudi za dogovor oko cvijeća i svega ostalog potrebnog za daljnja crkvena slavlja. Svake se godine skupe tri obitelji, tako da pojedina obitelj dođe na red za nekoliko godina. Na Veliki četvrtak te obitelji u crkvi grade Kristov grob, a kolone koje predstavljaju kamenje njegova groba pletu se raznobojnim cvijećem i bršljanom. Cvijeće se skuplja po mjestu, svatko donese koliko može, a ako ga nema dovoljno, kupuje se ono najbolje i najljepše. Čak se i oko velikih svijeća, koje gore cijelu noć od četvrtka na petak, pletu vijenci. Oko groba, osim cvijeća, stavlja se žito posađeno u zdjelicama i bijeli grah. Taj se grah sadi na početku Korizme, kao što se u Došašću sije pšenica, ali se ne stavlja na svjetlo, već sve to vrijeme raste u mraku tako da bude baš bijel. Kao što je rekla moja baka: “Ko ricave kose od starog čovika.” Veliki četvrtak završava tako da se vežu zvona u crkvi, i više se ništa ne pjeva. Umuknu svi zvuci u znak spokoja.

Na Veliki petak slavi se Kristova muka i zbog toga se skida s oltara i od svuda sve cvijeće koje je dan prije donešeno. Ljudi toga dana, posebno na otocima, jedu ribu, dok neki poste na kruhu i vodi kako bi očistili svoje tijelo od ovozemaljske hrane i nasitili se hranom s neba, hranom Božje riječi. Poste, da osjete bar malo Kristova otkupljenja i da imaju udio u njegovoj patnji koja je podnesena upravo zbog njihovih krivica. Navečer se ide na misu na kojoj se odvija poseban obred ljubljenja križa Isusova. Svatko ide pred raspelo, klekne i ljubi slavni križ svog spasenja u znak prihvaćanja Isusa Krista za svog Gospodina i u znak ljubljenja vlastitog križa preko kojeg kršćani jedino mogu doći do života vječnog.

Na Veliku subotu slijedi iščekivanje i priprava. U domove se unosi živost, peku se slatke torte, pletenice u koje se stavi po jedno jaje, bojaju se jaja u kori od kapule da dobiju lijepu crvenkastu boju. Ponovno se kiti crkva cvijećem i to sada crvenim i bijelim – bijelim u znak otkupljenja i nevinosti krvi Kristove, a crvenim kao znak silaska Duha Svetoga i kao znak ljubavi Božje prema svom otkupljenom narodu. Sve je spremno za Uskrs, i sve što se čini i radi, vezano je za taj dan.

Na uskrsno jutro, središnji događaj je slavljenje svete Euharistije. Na misu ljudi nose jaja, slatke torte, vino, kapulu i ulje, zahvaljuju Bogu na darovima, te mole blagoslov i naredne godine. Na Uskrs u crkvi zvone posebna zvona, puno malih i velih zvona koja imaju jak i prodoran, nagovještajni zvuk uskrsnuća koji se gromovito širi cijelim mjestom kao znak da je tamu pobijedilo Svjetlo i kao znak pozivanja vjernika na euharistijsko slavlje. Nekada su na sam dan Uskrsa stari ljudi uzimali križ iz crkve i nosili ga od kuće do kuće i ljudi bi opet ljubili križ Kristov. Sada više tog običaja nema.

Ovi uskrsni dani vežu ljude, posebno one koji žive u malim mjestima. Uče ih zajedništvu i pomaganju. U svakom mjestu običaji su jedinstveni, ali ih danas ima sve manje i polako nestaju.

Teks napisala: Dubravka Ivuša

The post Uskrsni običaji na otoku Pašmanu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Valentinovo ili dan zaljubljenih, kako je nastalo i tko je bio utemeljitelj tj Sveti Valentin.

Koji su tradicionalni običaji kod nas vezani za Valentinovo i blagdan Svetog Valentina?

I dali je postojalo Valentinovo u našoj tradicionalnoj kulturi?

Malo sam istraživao i rezultate tog istraživanja te običaja na setog Valentina i Valentinova kod nas pročitajte u daljnjema tekstu.

SVETI VALENT, odnosno SVETI BALINT u Italiji bio je starokršćanski mučenik. Ime Balint potječe od latinskog imena Valentin.

Riječ je o svecu čije je štovanje među zapadnim kršćanima vrlo prošireno, premda su povijesni izvori o toj osobi više nego oskudni, te se uglavnom temelje na legendama. Podaci su do te mjere nepouzdani da čak nije moguće ustvrditi je li riječ o jednoj ili čak o dvjema povijesnim osobama. Naime, pretpostavlja se da se vremenom u puku ujedinilo štovanje dvaju sveca imenjaka, iz istoga doba, kao jedne osobe. Jedan je od njih svećenik Valentin koji je pastoralno djelovao u Rimu. No zbog svoje kršćanske vjere, za vrijeme vladavine Klaudija II. Gotskoga, u drugoj polovici 3. stoljeća, bio je mučen i ubijen. Ostao je poznat po čudesnom ozdravljenju djevojčice. Drugi Valent bio je biskup u Temiju u Italiji, također je ubijen zbog kršćanske vjere, a također je poznat po čudesnom ozdravljenju djeteta. Prema drugim izvorima to su dvije različite osobe.Sveca negdje nazivaju sveti Falatin. UJoš poznat je kao sveti Valent, u ostalim krajevima sveti Valentin.

Slika svetog Valentina čuva se u crkvi svetog Augustina u Pečuhu.Prema legendi iz Semartina sveti Falatin ozdravio je oboljele od padavice, stoga su takovi bolesnici na taj dan postili: jedino su pili vodu. A kada se je na nebu pojavila prva zvijezda tada su mogli slobodno prizalogajiti.

Dobar dio Hrvata  tog dana poste. Dnevno se samo jednom jede, a kuha se bez masti. Vjernici se u crkvi mole i pričeste. Ako je netko srčani bolesnik tada u pomoć prizivlje svetog Valenta.

Hrvati kazuju:

Sveti Valent je od nevolje, tj. čuva od bolesti.

Negdje vezuju se zabrane, naime kao i na druge manje blagdane, tj. svečace nije bilo dozvoljeno ženama presti ni krečiti stan.

U nekim hrvatskim selima djeca su ujutro ustala i bila su još bosa, njihovi su ih roditelji 14. veljače na Valentinovo slali po crljene čizmice, tj. crvene čizmice, kazivajući

idite, preko mosta bude Valentin crvenečizmice dijelit!

Uistinu, vrijeme je tog dana još neizvjesno, naime zima može biti i oštra, ali se dan sveca smatra, kao prvi proljetni dan.

Negdje se vjeruje da ptice tada održavaju pir, a vrapci se tog dana počinju pariti i nositi svoja gnijezda. Smatra se da je tog dana najbolje postaviti kvočku na jaja, jer takva kvočka koja je posađena na dan ptica dobro će sjediti i izliječi će se svi pilići.

Zapaža se kakvo je vrijeme, te pogađa se po njemu. Kazuje se : Ako vrapci tog dana cvrkuću, uskoro će stići proljeće.

I u ostalim  krajevima Hrvatske dan svetog Valenta smatra se danom ptičjeg pira. Na istarskom i kvarnerskom području poslovica glasi :

Sveti Valentin, na svakom trnu je pir.

U novije vrijeme se na našim prostorima Valentinovo udomaćuje kao dan zaljubljenih mladih. Taj je običaj prihvaćen tek u posljednjih godina, a uvezen je iz SAD-a i dijela zapadne Europe gdje se blagdan slavi kao blagdan mladih, zaručenih, zaljubljenih, uz koje je vezano izmjenjivanje darova.

The post Običaji i tradicija na blagdan Svetog Valentina ili dan zaljubljenih Valentinovo appeared first on Narodni.NET.

Šta to gori škripuće,
Gospa sina lilušće.
Crkva se gradi,
tamjanom se kadi.
U njoj Gospa kleči,
od sveg srca ječi.
Gorke suze roni,
bijele prste lomi.
U to vrijeme dođe sv. Petar Pavao
Pita je: «Zašto Gospe klečiš,
od sveg srca ječiš,
gorke suze roniš,
bijele prste lomiš?»
Kako ne bi klečala,
od sveg srca ječala,
gorke suze ronila,
bijele prste lomila.
Ja imadoh sina jedinog.
Dođoše Judovi,
prokleti Džudovi.
Sina mi oteše,
i na križ ga pripeše,
na križu mu rane zadadoše.
Sam je Bog govorio:
«Ko bi ovu molitvu izmolijo
uvečer pri spavanje,
i ujutro pri ustajanju,
tri bi duše u raj dao.
Prvu dušu oca svoga,
drugu dušu majke svoje,
treću dušu samog sebe».
O Isuse budi hvaljen,
po sve vijeke vjekova, Amen.

Bakine zaboravljene molitve.

Molitvu mi je kazala 2007. u Drinovcima Mila Leventić (djev. Glavaš), rođ. 1923.

Ogranak matice  Hrvatske Grude

The post ŠTA TO GORI ŠKRIPUĆE appeared first on Narodni.NET.

Dan SVETOG BLAŽA već i najstariji kalendari bilježe.

Blagdan sveca 3. veljače Hrvati nazivaju Blaževo ili  Sveti Blaž.

Tko je Sveti Blaž

Prema predaji sveti Blaž je jednom djetu, kojem se zabola riblja kost u grlo, iščupao kost, te je branitelj od kostobolje. Budući da na njemačkome govornom području riječ blasen znači “puhati”, sv. Blaž je postao zaštitnikom grla.

Kao uspomenu na taj događaj u crkvi se blagosivlje ljudsko grlo. U hrvatskim selima u Mađarskoj svećenik drži dvije goreće svijeće, koje su svezane u obliku slova “V”, te ih stavlja pod grlo vjernika da im cijele .godine ne boli grlo.

Običaji i tradicija na blagdan svetog Blaža

Na Blaževo svećenik je zapaljenim svijećama blagoslovio grlo vjernika protiv difterije, a sam čin zvao seje Blažev blagoslov.

Kaže se  na Blaževo idu u crkvu po Blažev aldov. Na deugim najčešće dalmatinskim mjestima kažu: sveti Blaž, podgrljaš.

Ime Blaž je poznato pod nazivom Blaško,  Blažina, Blažov, Blažoka,  Balaž.

Od imena Blaž, Balaž, Blaš izvedena su i neka prezimena: Balažin, Balažev, Balažević, Balažić, Blašković, Blažev, Blažev, Blažetić, Blažetin, Blazović, Blašković, Blaženčić, Blaškić, itd.

Djeci su majke stavljale oko vrata crveni i crni usukani konac, odnosno pamučnu nit.

Valjalo je nit kruto svezati, stoga se je kazivalo: Ako muva prođe, će umrt djete.

U crkvi posvete se svijeće i oko nje traka. Žene ponesu kući svijeće te jednu zapale i s njom triput kruže oko djetetove glave.

Na kraju mise se svako išo guturati. Svec je svakom stavio dvi prekrižene goreći sviće pod grlo i nad glavom molit to su obavezno svi primili.

U nekim selima na Blaževo blagdan S u crkvi posvećuju i jabuke. Vjeruje se, ako je netko bolestan može ozdraviti od takve jabuke. Naime, koga boli grlo, ako pojede blagoslovljenu jabuku odmah će ozdraviti. No djevojke se s jabukama božicnicama umivaju, želeći na taj način postići da su im cijele godine crvena lica.

The post 3. veljače Sveti Blaž blagdan i narodni običaji appeared first on Narodni.NET.