Badnji dan dolazi uoči samoga Božića. Sama riječ badnji, odnosno badnja prvobitno se odnosila isključivo na večer ili noć, a nastala je od glagola bditi, pa prema tom znači večer ili noć kada se bdije ili ne spava. Imajući to na umu nije teško shvatiti koliko je veliku ulogu igralo svijetlo i toplina u noći u kojoj je bio tradicionalan običaj da se nikako ne spava. S tim u vezi objašnjava se i stari običaj loženja badnjaka na ognjištu i posebno značajnu ulogu svijeća u cijelom božičnom slavlju, jer i vatra i svijeće daju svjetlost koja je tako potrebna za dugačku badnju noć. Nestankom ognjišta u našim seljačkim domovima stvorena je nemogućnost loženja badnjaka pa su tako svijeće ostale glavni simbol badnje noći i svih božičnih blagdana.

što se tiče samoga Badnjeg dana, njegovo je značenje u tom da se posti, sijeku badnjaci, čisti kuća i priprema jelo, ali pravoga blagdanskoga veselja nema dok se ne spusti sumrak i dok se badnjaci ne počnu unositi u kuću.

Nekadašnja priprema kuće i okućnice za Badnjak

Kakva je god kuća, malena i čađava, običaj je da se na Badnji dan temeljito očisti i uredi. Taj posao obično obično obave djevojke i mlade nevjeste, jer se one moraju i najviše sramiti ako u kući i pred kućom nije potpuno čistoća i red. Tako se najprije čisti stojna kuća od čađe, luga i prašine. Iznese se lug iz kuta i dobro omete šopa, očisti se lisa od čađe i kuća se dobro izmete i uredi. Isto tako ostružu se i očiste stvari u kući: drveni stoci, sinija, hambar, naćve i čanjci, bronzini i kotluše, kašike i bukare. Sve se to opere u vrućoj vodi i lugu i tako čisto postavi na svoje mjesto. Također se očiste i operu vrata kuće, pendžeri i zidovi se obijele, a omete se avlija (dvor) i obor ispred kuće, tako da u blagdanske dane izgleda čista kuća i njezin okoliš.

U nekim selima još je običaj da se kuće i torovi okite.

The post Badnjak, stari zaboravljeni običaji i poslovi za Badnjak appeared first on Narodni.NET.

Svima su nam poznati badnjaci, znamo za sječu i paljenje badnjaka, a kako je to izgledalo nekada u tradicionalnoj obitelji?

Istražujući značenja i cijeli običaj badnjaka i paljenja badnjaka na Badnju večer najjednostavnije mi je opširno opisati jednu nekadašnju Badnju večer na selu.

Priprema badnjaka i Badnja večer na selu

Najčešće domaćin kuće, a može i neki drugi muškarac, sječe badnjake u svojoj šumi. Badnjaci moraju biti od mladih dubića. U nekim selima sijeku se tri badnjaka, a opet u drugima: jedan ili dva. Mladi dubići sijeku se obično s jedne strane, i to u koso.

Ima raznih vjerovanja u vezi siječenja badnjaka. Badnjaci se donose kući i stave uza zid pokraj vrata stojne kuće. Oko njih se nalaze gomile drva koje su pripremljene za božične dane.

Na badnju večer moraju svi ukućani obvezno biti u kući čim pane prvi sumrak. Dok ukućani sjede za ognjištem, domaćica pripremi blagoslovljenu vodu i raznoga žita: kukuruza, ječma i pšenice. U nekim selima je običaj da se s obje strane ognjišta prostre slama.

Na ognjištu se ranije stavi dubova podloga ili uzglavače na koje će se nasloniti badnjaci. Neki, opet, badnjake naslanjaju na račvasto željezo koje se naziva prikladanj. Domaćin i još dvoje mlađe čeljadi unose badnjake u kuću.

Najprije ulazi domaćin, noseći badnjake na ramenu, i ovako pozdravlja svoje ukućane:

»Valjen Isus i Marija!

Na Dobro vam došla badnja večer i sutranje sveto Porođenje!«

Ukućani odgovaraju:

»Vazda Isus i Marija!

I s tobom Bog da zajedno!«

Tako isto ponavlja i ono dvoje čeljadi što ulaze za domaćinom i unose badnjake u kuću. Tada ih domaćica i ostali ukućani posiplju žitom u znak dobre i plodne godine. Istodobno domaćica škropi blagoslovljenom vodom domaćina, badnjake i cijelu kuću, a kroz to vrijeme svi mole Vjerovanje. Domaćin postavlja badnjake na ognjište tako da ih pomakne malo udesno, a tanke krajeve okrene prema sopi. Zatim se nastavlja zajednička večernja molitva:

Gospin pozdrav, posebna preporuka svetom i slavnom Porođenju, Četiri djela, Dušo Isusova i Svet.

Nakon zajedničke molitve postavlja se na siniju večera. Tada se spomenu oni kojih više nema živih ili se nalaze u tuđini. Obnavlja se sjećanje na njih u molitvi i razgovoru.

Običaj je od turskih vremena da se puca iz pušaka ili drugoga oružja u znak veselja što dolazi Božić. U sami sumrak na Badnju večer na sve strane puca kao da je ratno stanje. To je trenutak kada se na selu najbolje osjeti da počinje božično slavlje. U kući se pjevaju božične pjesme: »U se vrime godišta…«

Nikom se ne spava i jedva se čeka svanuće.

Pogledajte još i Badnjak i Božićni običaji u Imotskom i okolici

The post Kako se pripremaju badnjaci? Tradicionalna Badnja večer na selu appeared first on Narodni.NET.

Valentinovo ili dan zaljubljenih, kako je nastalo i tko je bio utemeljitelj tj Sveti Valentin.

Koji su tradicionalni običaji kod nas vezani za Valentinovo i blagdan Svetog Valentina?

I dali je postojalo Valentinovo u našoj tradicionalnoj kulturi?

Malo sam istraživao i rezultate tog istraživanja te običaja na setog Valentina i Valentinova kod nas pročitajte u daljnjema tekstu.

SVETI VALENT, odnosno SVETI BALINT u Italiji bio je starokršćanski mučenik. Ime Balint potječe od latinskog imena Valentin.

Riječ je o svecu čije je štovanje među zapadnim kršćanima vrlo prošireno, premda su povijesni izvori o toj osobi više nego oskudni, te se uglavnom temelje na legendama. Podaci su do te mjere nepouzdani da čak nije moguće ustvrditi je li riječ o jednoj ili čak o dvjema povijesnim osobama. Naime, pretpostavlja se da se vremenom u puku ujedinilo štovanje dvaju sveca imenjaka, iz istoga doba, kao jedne osobe. Jedan je od njih svećenik Valentin koji je pastoralno djelovao u Rimu. No zbog svoje kršćanske vjere, za vrijeme vladavine Klaudija II. Gotskoga, u drugoj polovici 3. stoljeća, bio je mučen i ubijen. Ostao je poznat po čudesnom ozdravljenju djevojčice. Drugi Valent bio je biskup u Temiju u Italiji, također je ubijen zbog kršćanske vjere, a također je poznat po čudesnom ozdravljenju djeteta. Prema drugim izvorima to su dvije različite osobe.Sveca negdje nazivaju sveti Falatin. UJoš poznat je kao sveti Valent, u ostalim krajevima sveti Valentin.

Slika svetog Valentina čuva se u crkvi svetog Augustina u Pečuhu.Prema legendi iz Semartina sveti Falatin ozdravio je oboljele od padavice, stoga su takovi bolesnici na taj dan postili: jedino su pili vodu. A kada se je na nebu pojavila prva zvijezda tada su mogli slobodno prizalogajiti.

Dobar dio Hrvata  tog dana poste. Dnevno se samo jednom jede, a kuha se bez masti. Vjernici se u crkvi mole i pričeste. Ako je netko srčani bolesnik tada u pomoć prizivlje svetog Valenta.

Hrvati kazuju:

Sveti Valent je od nevolje, tj. čuva od bolesti.

Negdje vezuju se zabrane, naime kao i na druge manje blagdane, tj. svečace nije bilo dozvoljeno ženama presti ni krečiti stan.

U nekim hrvatskim selima djeca su ujutro ustala i bila su još bosa, njihovi su ih roditelji 14. veljače na Valentinovo slali po crljene čizmice, tj. crvene čizmice, kazivajući

idite, preko mosta bude Valentin crvenečizmice dijelit!

Uistinu, vrijeme je tog dana još neizvjesno, naime zima može biti i oštra, ali se dan sveca smatra, kao prvi proljetni dan.

Negdje se vjeruje da ptice tada održavaju pir, a vrapci se tog dana počinju pariti i nositi svoja gnijezda. Smatra se da je tog dana najbolje postaviti kvočku na jaja, jer takva kvočka koja je posađena na dan ptica dobro će sjediti i izliječi će se svi pilići.

Zapaža se kakvo je vrijeme, te pogađa se po njemu. Kazuje se : Ako vrapci tog dana cvrkuću, uskoro će stići proljeće.

I u ostalim  krajevima Hrvatske dan svetog Valenta smatra se danom ptičjeg pira. Na istarskom i kvarnerskom području poslovica glasi :

Sveti Valentin, na svakom trnu je pir.

U novije vrijeme se na našim prostorima Valentinovo udomaćuje kao dan zaljubljenih mladih. Taj je običaj prihvaćen tek u posljednjih godina, a uvezen je iz SAD-a i dijela zapadne Europe gdje se blagdan slavi kao blagdan mladih, zaručenih, zaljubljenih, uz koje je vezano izmjenjivanje darova.

The post Običaji i tradicija na blagdan Svetog Valentina ili dan zaljubljenih Valentinovo appeared first on Narodni.NET.

Šta to gori škripuće,
Gospa sina lilušće.
Crkva se gradi,
tamjanom se kadi.
U njoj Gospa kleči,
od sveg srca ječi.
Gorke suze roni,
bijele prste lomi.
U to vrijeme dođe sv. Petar Pavao
Pita je: «Zašto Gospe klečiš,
od sveg srca ječiš,
gorke suze roniš,
bijele prste lomiš?»
Kako ne bi klečala,
od sveg srca ječala,
gorke suze ronila,
bijele prste lomila.
Ja imadoh sina jedinog.
Dođoše Judovi,
prokleti Džudovi.
Sina mi oteše,
i na križ ga pripeše,
na križu mu rane zadadoše.
Sam je Bog govorio:
«Ko bi ovu molitvu izmolijo
uvečer pri spavanje,
i ujutro pri ustajanju,
tri bi duše u raj dao.
Prvu dušu oca svoga,
drugu dušu majke svoje,
treću dušu samog sebe».
O Isuse budi hvaljen,
po sve vijeke vjekova, Amen.

Bakine zaboravljene molitve.

Molitvu mi je kazala 2007. u Drinovcima Mila Leventić (djev. Glavaš), rođ. 1923.

Ogranak matice  Hrvatske Grude

The post ŠTA TO GORI ŠKRIPUĆE appeared first on Narodni.NET.

Dan SVETOG BLAŽA već i najstariji kalendari bilježe.

Blagdan sveca 3. veljače Hrvati nazivaju Blaževo ili  Sveti Blaž.

Tko je Sveti Blaž

Prema predaji sveti Blaž je jednom djetu, kojem se zabola riblja kost u grlo, iščupao kost, te je branitelj od kostobolje. Budući da na njemačkome govornom području riječ blasen znači “puhati”, sv. Blaž je postao zaštitnikom grla.

Kao uspomenu na taj događaj u crkvi se blagosivlje ljudsko grlo. U hrvatskim selima u Mađarskoj svećenik drži dvije goreće svijeće, koje su svezane u obliku slova “V”, te ih stavlja pod grlo vjernika da im cijele .godine ne boli grlo.

Običaji i tradicija na blagdan svetog Blaža

Na Blaževo svećenik je zapaljenim svijećama blagoslovio grlo vjernika protiv difterije, a sam čin zvao seje Blažev blagoslov.

Kaže se  na Blaževo idu u crkvu po Blažev aldov. Na deugim najčešće dalmatinskim mjestima kažu: sveti Blaž, podgrljaš.

Ime Blaž je poznato pod nazivom Blaško,  Blažina, Blažov, Blažoka,  Balaž.

Od imena Blaž, Balaž, Blaš izvedena su i neka prezimena: Balažin, Balažev, Balažević, Balažić, Blašković, Blažev, Blažev, Blažetić, Blažetin, Blazović, Blašković, Blaženčić, Blaškić, itd.

Djeci su majke stavljale oko vrata crveni i crni usukani konac, odnosno pamučnu nit.

Valjalo je nit kruto svezati, stoga se je kazivalo: Ako muva prođe, će umrt djete.

U crkvi posvete se svijeće i oko nje traka. Žene ponesu kući svijeće te jednu zapale i s njom triput kruže oko djetetove glave.

Na kraju mise se svako išo guturati. Svec je svakom stavio dvi prekrižene goreći sviće pod grlo i nad glavom molit to su obavezno svi primili.

U nekim selima na Blaževo blagdan S u crkvi posvećuju i jabuke. Vjeruje se, ako je netko bolestan može ozdraviti od takve jabuke. Naime, koga boli grlo, ako pojede blagoslovljenu jabuku odmah će ozdraviti. No djevojke se s jabukama božicnicama umivaju, želeći na taj način postići da su im cijele godine crvena lica.

The post 3. veljače Sveti Blaž blagdan i narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

Taj dan nas podsjeća na “posljednju večeru” na kojoj nam je Isus po predanju ostavio mnogo poruka. Jedna od njih je: Ljubi bližnjega svoga, kao što ja ljubim vas. Na Veliki četvrtak se služi sveta misa u bijelom. Da se ova radost slave navijesti svima zazvone sva crkvena zvona. Poslije se zvona zavežu do Velike subote. S oltara poskida se svaki nakit i ukras, kako bi se pokazala žalost i suosjećanje zbog Isusove muke. Oltar pokriva se crnim velom. Tog dana ne smije se raditi. Veliki četvrtak je spomen zadnje večere, kada je Isus odredio presveti oltarski sakrament.

Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Danas slavimo svetu Apoloniju iz Aleksandrije, mučenicu iz III. stoljeća. U vrijeme posljednjih godina vladavine rimskog cara Filipa Arapina (vladao je od 244. do 249) u narodu je izbila buna. Kao odgovor buknuo je progon u kojem su pogubljeni mnogi kršćani, a njihova imanja su pljačkana i paljena. U egipatskom gradu Aleksandriji pored ostalih uhvatili su i đakonicu Apoloniju, stariju kršćanku, uglednu, mudru i omiljenu predvodnicu tamošnjih vjernika, glasovitu po svojem apostolskom radu i svetom životu. Tukli su je, šamarali i čupali joj zube kliještima, ali se nije odrekla svoje vjere. Potom su naložili vatru i zaprijetili joj da će ju baciti u oganj ako se ne odrekne svoga Boga i vjere u Isusa Krista. Ona je zamolila da je načas oslobode, a kad su to učinili, sama je skočila u vatru i izgorjela.
Dogodilo se to godine 249, a Dionizije, biskup Aleksandrije (247-265), u svojem pismu Fabijanu, biskupu Antiohije, s divljenjem i bez osude opisuje Apolonijin čin. I sveti Augustin u svojem djelu „O državi Božjoj državi“ ističe da je slobodno svojom voljom poći u smrt, samo da se izbjegne grijeh i govori da je taj čin posljedica naročite pobude od strane Duha Svetoga. Štovanje svete Apolonije brzo se raširilo najprije na Istoku, a zatim i na Zapadu. Sagrađene su mnoge crkve i kapele u čast aleksandrijske mučenice. Umjetnici je obično prikazuju kao mladu djevojku i često je slikaju s kliještima u rukama ili sa zlatnim zubima na ogrlici. Zazivaju je kod zubobolje i stomatoloških problema, a zaštitnica je zubara, stomatologa, dentalne medicine te mnogih gradova i župa diljem svijeta.

Opće je poznato da se  tog dana posti da nas ne bole zubi.

9. veljače Sveta Apolonija blagdan i narodni običaji

The post 9. veljače Sveta Apolonija blagdan i narodni običaji appeared first on Narodni.NET.

SVETI JOSIP, tesar iz Nazareta, bio je Marijin zaručnik i skrbnik malog Isusa.

Njegovo ime je veoma popularno u mađarskih Hrvata. Ono se javlja u ovim oblicima: Josa, Joso, Jocika, Joza, Joka, Jokan, Joca, Jozina, Jozip, Jozo, Jozina, Joka, Joška, Joške, Joško, Jozef,  Joza, Jozip, Jožo, Joco

Prezimena izvedena iz imena Josip su: Jozić, Jozin, Jozipović

No u srednjem vijeku sveti Josip nije bio u takvoj velikoj mjeri slavlj« kao kasnije i u naše dane. Tomu ima i više razloga, naime, božićni blagdani i tradicija prvenstveno vezani uz Mariju i Isusa. Pokorni Josij skromno se je povukao u tamni kut betlehemske štalice. Naime, Crkva je smatrala da ne bi misterij Josipa jednostavniji vjernici krivo shvatili, stoga iz srednjovjekovne sakralne umjetnosti malte ne u potpunosti manjkaju prikazi u kojima se uveličava njegova osoba. Razni kodeksi pišu o njemu samo jezgrovito i šturo.

Izuzev sporadičnih inicijacija u ožitvorenju kulta svetog Josipa prednjačili su franjevci. Papa Siksto IV., koji je u papinsku stolicu podignut iz redova franjevaca, imendan sveca službeno je promovirao blagdanom. Nakon papinskog odobrenja i drugi redovi uzimaju učešće u proširenju kulta svetog Josipa. U tomu je najzaslužnija bila sveta Terezija Velika.

Svetom Josipu se puk obraća radi sretne smrti. Franjevac O. Marijan Jaić u molitveniku Vijenac priopćuje:

Molitva sv. Josipu za sretnu smrt

O sveti Josipe! od svih Patrijarha najsretniji i od Boga darovi osobitimi najobilatije nadieljeni svetce, tebi je ta najveća milost darovana, da si mogao medju Isusovom i Marijom veselo umirati i tvoju svetu dušu u ruke Bogu prikazati; molim te ponizno, o moj otče, i odvjetnice osobiti! pomozi me, s predragim Isusom i Marijom, navlastito na mojem samrtnom času, ter mi, što najbolje želim, izprosi: da se ja mogu smrti dobro pripraviti, pravedno izpoviediti, bogoljubno pričestiti, djelo Vjere, Uhvanja i Ljubavi i svršeno pokajanje za griehe ponoviti; u gorućoj Ijubvi božjoj u istih rukuh Isusa i Marije svoju dušu Bogu blaženo izručiti, bogoljubno govoreći ili barem skrušenim srdcem uzdišući; u ruke naše živuć i umiruć preporučujem dušu moju. ISUSE, MARIJO, JOSIPE! Amen.

U Istočnoj Crkvi poznato je da je štovanje Svetog Josipa bilo vrlo rano. Na Zapadu je štovanje sv. Josipa poznato  oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…” Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.

Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.

Sveti Josip Blagdan i običaji

The post 19. ožujka Sveti Josip blagdan i običaji appeared first on Narodni.NET.

Svibanj je po mnogima najljepši mjesec u godini. Sve cvjeta, raste, zeleni se, ptice najljepše pjevaju, cvijeće najljepše miriši, životinje se množe, a sve to utječe i na čovjeka koji je radosniji i ushićeniji životom.

U nas je duboko ukorijenjena proslava Prvog svibnja, praznika rada, koji zapravo ima simboličko značenje u obrani radništva, no manje je poznata i crkvena proslava spomendana Josipa Radnika, čiji je dan u kalendar crkvene i liturgijske godine papa uveo 1955. godine. No, u povijesti je često crkva radnike i sve ljude skromnih životinih uvjeta pozivala na Josipa radnika kao uzora. Uvodeći ovaj blagdan Papa Pio XII. želio je potaknuti radnike na ‘tiho i vjerno posvećivanje svagdanjega rada’.

Uz prvi svibnja u petrinjskom je kraju zabilježen običaj koji je danas posve iščezao. Tada bi naime, mladići ubirali stručkove proljetnog cvijeća, a najčešće jorgovane, tulipane i slično te njime kitili plotove i prozore kuća u kojima je djevojka koja im se sviđa. Ovo je, dakako, imponiralo i djevojkama te su se nakon prvog svibnja obično rasplamsavale ljubavne iskre, odnosno mladić i djevojka išli bi u šetnju uz pratnju roditelja, zajedno bi išli na razna proštenja te sudjelovali u poslovima na njivi.

Uz ovaj običaj vezano je i to da su se smjeli djevojkama udvarati samo momci iz istog dijela grada. Događalo se i to da su neki hrabriji momci iz drugog dijela grada dolazili djevojci, predmetu svog obožavanja u dio grada u kojem oni ne žive te joj okitili ogradu i prozore. Međutim, često su bili uhvaćeni te izvrgnuti sramoti, odnosno na leđa su im natovarene poljoprivredne alatke i praćeni su do svojih kuća uz ismijavanje i ruganje.

U Petrinji se na dan Prvi svibnja u prošlosti pjevalo ovako:

Danas je Prvi maj,
mi molimo malo fraj,
da idemo u šumicu cvijeća brati
našoj učiteljici darovati.

Hrastovica je zasigurno jedno od najpoznatijih sela u petrinjskoj okolici. I ondje se u prošlosti veselo i razigrano obilježavao Prvi svibnja, a svi običaju danas su ondje sasvim zamrli. Naime, dan uoči Prvog svibnja mladići iz sela bi se susreli i raspravljali o tome na kojem će mjestu paliti krijes. Moralo je to biti dobro mjesto, mjesto s kojeg se vidi cijela Hrastovica. Momci su se okupljali kraj poznatog izvora Bartolovca, s kojeg mnogi seljani, ali i Petrinjci i dan danas dolaze uzeti vode na piće. Kada padne noć, momci bi odlazili u obližnju šumu i ondje uzimali grane s drveća, mlade grane graba i bukve. S tim bi granama okitili izvor Bartolovac, u znak života. Kako su kitili, tako su i pjevali razne pjesme.

Od suhog granja bi, pak složili drva za krijes te oko ponoći, ususret Prvom svibnju i zapalili krijes. Uz ovo se guštala dobra rakija i vino. Kada krijes dogori, momci odlaze po selu krasti cvijeće, najčešće jorgovane i tulipane. Ovim bi cvijećem darovali i kitili djevojke koje im se sviđaju. Ukoliko bi djevojka odbila cvijeće, momak bi joj, ljutit i povrijeđen, donosio – kukuruzovinu ili koprivu.

Također, budući se pravila buka i skika, momci i djevojke uvijek bi se nekome zamjerili i zato dobili ‘jezikovu juhu’, međutim nisu ostali dužni – tada bi potajice do izvora Bartolovca odnijeli plug ili kakvu drugu alatku pa neka ih gazda ujutro, kada se probudi, traži.

Nažalost, mnogo od ovih zanimljivih i lijepih običaja prepušteno je tek sjećanju koje stare bake, a prosječnom puku mnogo su jasniji u sjećanju sljedeći stihovi pjevani Prvog svibnja:

Podignimo u vis čela,
mi heroji rada svog.
Naša zemlja bit će sretna,
da nam živi, živi rad!

The post Prvi svibnja – blagdan Josipa radnika ili Praznik rada appeared first on Narodni.NET.

Ova nedjelja naziva se Malim Uskrsom ili Bijelom nedjeljom! A zašto? Zato što je se na današnji dan Isus ukazao svojim učenicima u svoj svojoj slavi te ih pozvao da čvrsto povjeruju u njega i u njegovo Uskrsnuće. Ovu nedjelju neki isto tako nazivaju nedjeljom ‘nevjernog Tome’ koji je morao staviti svoju ruku u Isusov probodeni bok da bi povjerovao.
On povjerova i dade svoj život za Krista i njegovu Radosnu vijest i to, prema predaji, u dalekoj Indiji. Što je s nama? Mi prošle nedjelje proslavismo Kristovo uskrsnuće, mi prošle nedjelje proslavismo Isusovu pobjedu nad grijehom i smrću. Jesmo li povjerovali u ono što smo proslavili ili smo još uvijek hladni i bezvjerni. Evo nam prilike da na ovu bijelu nedjelju učvrstimo svoju vjeru, da se opredijelimo za Krista, te da uskliknemo sa sv. Tomom: Gospodin moj i Bog moj!

Isusovi učenici su ostali razočarani, tužni i u strahu nakon Isusova mučenja, muke, razapinjanja na križ i ukopa. Izgubili su nadu i životne orijentire. Okupili su se u jednu prostoriju i zatvorili se kako ih ne bi pronašli oni koji su pogubili Isusa.

Dok su tako u zatvorenoj prostoriji sjedili i čekali, a ne znajući što čekaju, dođe Isus i stane među njih. Možemo pretpostaviti kako je porastao strah u toj već strahom ispunjenoj prostoriji. Isus ih pozdravlja pozdravom koji im je u tom trenutku možda najpotrebniji:

“Mir vama“

I odmah pokazuje svojim učenicima probodeni bok i ruke kao znak i potvrdu kako je uistinu On Onaj kojega su mučili, razapeli i pokopali. Učenici vidjevši njegove probodene ruke, noge i bok obradovaše se. To su im bili sigurni znakovi kako se ne varaju. Uskrsli Isus želi ih još više učvrstiti u miru zato ih ponovno pozdravi:

“Mir vama“

Ali sada doda još jednu novu misao, važnu poruku i zadatak za njih:

“Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas!“.

Isus zna da oni u sebi nemaju snage za tako veliku zadaću, znao je, obični su i slabi ljudi. Zato im reče:

“Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.”

Evanđelist Ivan ne navodi zašto Toma Blizanac nije bio s njima u toj prostoriji, nego nas samo izvješćuje kako nije bio među učenicima taj prvi dan. Kad im se pridružio oni su mu puni radosti brzo priopćili:

“Vidjeli smo Gospodina!” Međutim, Toma ne može prihvatiti njihove tvrdnje. Učinilo mu se to nemogućim, jer zna da je Isus razapet, proboden kopljem, umro na križu, skinut mrtav s križa i pokopan, stoga reče:

“Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst umjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati”.

Evanđelist Ivan izvještava kako je osmi dan s učenicima u toj istoj prostoriji bio i Toma. Navodi kako su bili zatvoreni, ali ništa ne kaže o strahu. Isus dođe i taj osmi dan. Ponovno stade među učenike i pozdravi ih njima već dobro znanim pozdravom:

“Mir vama!”

Posebnim riječima obrati se učeniku Tomi:

“Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran”. Toma nije ostao ravnodušan, ispovijedi snažno:

“Gospodin moj i Bog moj!” Isus mu reče, nama danas svima dobro znanu rečenicu:

“Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!”

Na žalost, ostala je izreka kako je “Toma sumnjivac“, ali treba ostati i misao kako je postao:

“čvrsti vjernik“.

Neka i nas ovo evanđelje učvrsti u vjeri u uskrslog Krista!

Preneseno sa  Večernji.hr

Nedjelja iza Uskrsa zove se Bijela nedjelja.
Tako je nazvana po bijelim haljinama u koje su odrasli novokrštenici oblačili na Veliku subotu u noći (kod Vazmemog bdjenja), dan svoga krštenja, nosili ih tijekom tjedna, kao znak krsne milosti, a onda, u nedjelju poslije Uskrsa, odlagali.
I danas, djeca na krštenju dobivaju simbolički bijelu haljinicu. Bijela nedjelja ima u nas još i pučko ime:Mladi Uskrs ili Mali Uskrs.

The post Mali Uskrs ili Bijela nedjelja appeared first on Narodni.NET.

Danas je kokosji Badnjak. Kokosi treba hraniti iz obruca, djeca idu komsijama i rodbini ranom zorom “kvocati” ili u “polozaj”.
Razliciti su obicaji u cijeloj Slavoniji za kokošiji Badnjak. Negdje se ide na “polozaje” na Badnjak, dok drugdje u “polozaje” se islo na kokosji Badnjak.
Ispod stola bi se stavila posuda s kukuruzom i kada se dodje u polozaj, pozdravi se sa : “Faljen Isus i Marija”, a kucedomacin odgovara: “Ziv i zdrav bio!”
Onda kleknes ili sjednes na samlicu i domacica te posipa kukuruzom a ti izgovaras: “Kucilo se, macilo se, telilo se, prasilo se, janjilo se, jarilo se, plodilo se, mnozilo se, gojilo se, dojilo se, rodilo se, rojilo se. U polju vam rodila psenica bjelica i vinova lozica a u kuci muska djecica. Kokose vam nesle jaja a kvocke legle pilice. Pilici vam kvocali pi pi pi pi pi pi pi pi…” i dok vices pi pi pi pi moras pokupit sva zrna kukuruza s poda.
Nakon toga se ustanes i kazes: “Kukuriku kokoda, ko sta ima neka da, a ko nema, neka sprema! Kukuriku kokodaaaa”.
Onda dobijes dar i ides dalje u polozaje… Ima sela u kojima je drugacije, ovo nije prikaz univerzalan za cijelu Slavoniju…
Pa ako netko ima slicnih ili drugacijih varijanti ili opisa slobodno nek ispod pise, bas me zanima…
E da, cestitam vam kokosji Badnjak! Budite dobri prema kokama, danas je njihov dan!

The post Jeste čuli za kokošiji Badnjak? Zanimljiv blagdanski običaj za kokošiji Badnjak. appeared first on Narodni.NET.

Mnogi od starih uskrsnih običja u Sinju danas više ne postoje, no u svoje vrijeme bili su veoma značajni i puk ih je s veseljem provodio. Umivanjem u ljubičicama i jaglacima na Cvjetnicu simbolično je započinjao Veliki tjedan u kojem su vjernici nastojali pronaći duhovni mir i pripremiti se za Uskrs. Crkvene običaje pratili su i brojni narodni, od udaranja barabanom po klupama, do bojanja jaja. Zabranom rada na polju vjernici su iskazivali poštovanje prema Kristovoj muci i smrti.

Predstavitćemo najvažnije preduskrsne i uskrsne običaje u Sinju. Neki od njih su se zadržali i danas, dok se većina iskorijenila, te tako ostala živjeti tek u sjećanjima naših baka i djedova.

Kada sam počela svoje malo istraživanje običaja u Sinjskoj krajini, znala sam samo ponešto o onim osnovnim koji se održavaju i danas, ali o onima koji su bili značajni još u davno vrijeme i koji su se održavali uglavnom u selima, nisam znala baš ništa. O tome sam zato pitala svoju baku, Ljubicu Šimac, koja se rado prisjetila preduskrsnog i uskrsnog vremena u Sinju dok je još bila mlada. Tako sam od nje saznala da u razdoblju od početka korizme, a to je bilo na čistu srijedu, pa sve do Uskrsa nije smjelo biti nikakvih bučnih i veselih narodnih običaja. Sve narodne igre, npr. poklade, zatim svadbe i druga društvena događanja, morale su se održati prije uskrsnog vremena, kada je nastupalo vrijeme mira i pripreme za najveći kršćanski blagdan.

Te bučne i vesele običaje najprije nije dopuštala crkva, ali ni puk nije mogao mnogo, jer mu je gospodarstvo u to doba godine bilo jako zahtjevno. Ovaj običaj održao se i do danas, tako ni u današnje vrijeme tjedan dana prije Uskrsa nema glasne muzike u kafićima, ali ni u kućama jako religioznih obitelji. Na ovaj su se način ljudi stalno podsjećali na Kristovu muku.

Tjedan dana prije Uskrsa naziva se Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica. Kao i u bakino vrijeme, tako i danas djeca dan prije Cvjetnice odlaze u šume ili livade u potragu za cvijećem. Beru raznovrsno cvijeće, a ponajviše ljubičice i jaglace, te mlado žito. Kada dođu svojim kućama cvijeće stavljaju u vodu u širokim posudama.

Prije je još bio običaj da se te posude ostavljaju pred vratima, jer se vjerovalo da, ako bi se donijele u kuću, iz njih bi izlazile zmije. Na Cvjetnicu su se svi ukućani umivali u cvijeću (Danas to rade samo djeca). Svaki ukućanin je želio prvi doći do posude u kojoj je bilo cvijeće i prvi se umiti, jer se vjerovalo da će onaj tko se prvi umije pronaći najviše ptičjih jaja. Tko nije bio prvi, želio je to učiniti bar prije izlaska sunca, jer se vjerovalo da će tako biti marljivi tijekom cijele godine. Cvijeće u posudama je isticalo značenje Cvjetnice kao proljetnog blagdana, djeca su se trudila da uberu što raznovrsnije cvijeće. Uz ljubičice i jaglace, brao se još i trešnjin cvijet. U nedjelju ujutro tj. na samu Cvjetnicu ljudi su nosili u crkve na blagoslov grančice jele, masline ili lovora. Blagoslovljene grančice stavljali su u svoja polja vjerujući da će ih tako sačuvati od suše i krupe. Nakon toga, grančice su se odnosile i na groblja.

Na Veliki četvrtak morala su prestati zvoniti sva zvona. U Sinjskoj krajini stariji ljudi znaju za prutić nazvan baraban kojeg su također nosili na Veliki petak u crkve na blagoslov. Barabanom su vjernici udarali po klupama u crkvi te bi se tako jedan dio prutića odlomio. Dio koji bi ostao čitav nosili su svojim kućama i vješali ga iznad vrata kroz koja je prolazila stoka. Vjerovali su da baraban ima i zdravstvenu ulogu. Ovaj običaj danas više ne postoji i mlađi ljudi sigurno i ne znaju za baraban.

Vjerovalo se da se na Veliki petak prije podne nije smio raditi nikakav posao, a pogotovo nije bio preporučljiv rad u polju te izvođenje stoke na pašu. Bilo je dopušteno orati kod drugoga, jer je to ipak bio jedan oblik pomoći, ali nije se smjelo orati kod sebe. Poslije podne mogli su se raditi svi poslovi, ali ljudi uglavnom ni tada nisu obavljali nikakve poljoprivredne poslove, nego su ostajali u svojim kućama i pripremali se za Uskrs.

Budući da se nisu smjela čuti nikakva zvona, pastiri su ih skidali i sa stoke.

Na Veliki petak nije se smjelo krvariti i zato se pazilo da se ne ozlijedi. To je bio još jedan razlog zašto ljudi nisu željeli obavljati nikakve fizičke poslove. Vjerovalo se da se dobije onoliko krvi koliko se popije crnog vina pa su najviše pili oni slabokrvni. Danas se također na Veliki petak pije vino, ali nestalo je vjerovanje da se ne smije krvariti. Na Veliki petak jela se riba – bakalar, pilo se vino, bojala su se jaja. Djeca su brala listiće djeteline koji su se onda stavljali na jaje, a ono se vezalo čarapom da se listići ne pomaknu, a potom se stavljalo u vodu u kojoj je bila kapula. Kapula se iskuhavala i tako se dobivala lijepa crvenkasta boja. Ovaj običaj se održava i danas, i vrlo je uobičajen u svim domaćinstvima.

Na Veliku subotu ustajalo se u zoru da bi se što ranije u crkvi blagoslovilo jelo za Uskrs. Ljudi su u košaru stavljali jaja i pogaču i tako ih nosili na blagoslov. Negdje se pogača naziva i posvećenica, jer se vjerovalo daje to jelo stvarno posvećeno.

Na sam Uskrs ljudi prije odlaska na misu jedu blagoslovljenu pogaču i jaja.

Jaje je inače jedan od simbola periodičke obnove prirode, odnosni Simbolizira obnavljanje i ponovo rađanje. Ono je simbol sigurnosti. Na Uskrs, poslije ručka djeca su odlazila na livade noseći svoja obojena jaja. Tada su se tucali jajima na odnos – tko drugome razbije jaje može ga uzeti sebi.

Tjedan dana poslije Uskrsa dolazi Mali Uskrs kada su se ponovo pravile pogače i bojala jaja.

Tekst: Ivana Pavić

The post Uskrs i zaboravljeni Uskršnji običaji Sinja i okolice appeared first on Narodni.NET.

Skradinjani se još od davnih vremena temeljito pripremaju za blagdan Uskrsa. Tjedan prije blagdana počinju najintenzivnije pripreme u kojima žitelji tog malog, lijepog gradića čiste svoju dušu od grijeha, i s radošću iščekuju kad će svanuti jutro Uskrsa. Za dane posta jedu samo beskvasni kruh i blitvu, te odlaze na ispovijed. I za njihovo mjesto karakteristično je vezivanje zvona. Skradinjani su jedinstveni po svom napjevu za čiju se izvedbu dugo pripremaju. Jedinstveno je i to da na Uskrsni ponedjeljak obitelji odlaze na cjelodnevni izlet u Nacionalni park Krka, tzv. Emaus.
Skradin je mali grad na ušću rijeke Krke, a nastao je prije Kristova rođenja kao ilirsko naselje Scardona. Crkva je Skradinjanima oduvijek bila duhovni temelj i nositeljica nacionalnog identiteta tijekom višestoljetne povijesti. Kao takav, Skradin je uspio sačuvati veoma staru tradiciju u obilježavanju najveće kršćanske svetkovine, Uskrsa. Iako ima svega petstotinjak stanovnika, oni su veoma ponosni na svoju baštinu i na svoje običaje, posebice na pjesmu, dalmatinska jela i dobro vino iako se mnogi običaji, pa tako i uskrsni, s godinama mijenjaju ili potpuno nestaju, uvijek ima onih koji ih nastoje sačuvati, ili ih se barem s radošću prisjećaju. To su uglavnom naše bake i djedovi koji nam uvijek rado pričaju kako su oni u svoje vrijeme slavili uskrsne blagdane, i kako se što radilo kad su oni bili mladi.

USKRSNA JELA

U Skradinu se mnogo drži do spravljanja tradicionalnih uskrsnih jela. Domaćice u subotu ustaju u ranu zoru da zamijese pogače koje trebaju kvasati cijeli dan, a navečer se nose u crkvu na blagoslov. U košaru se stavljaju pogače, jaja i sol koji se doručkuju na uskrsno jutro. Bojanje jaja nekada je bila prava radost najmlađim ukućanima. I danas se djeca tome raduju, ali ne kao nekada. Dok nije bilo umjetnih boja jaja su se bojala prirodnim bojama koje su se dobivale kuhajući crvenu kapulu ih blitvu. Motivi su se dobivali tako da se oko jajeta omota djetelina, pričvrsti gazom i zatim stavi na obojanu vodu, pa se očekuje kakvo će jaje ispasti. Nama su to naše bake pokazale, ali mi radije jaja boj amo umjetnim bojama i naljepnicama. Skradinjani poštuju post kao izraz pokore, kajanja i priprave za blagdan, a neki poste i na Veliki četvrtak. Tada večeraju beskvasni kruh i blitvu, a pije se i crveno vino jer se vjerovalo da koliko se popije kapi vina, toliko se dobije kapi krvi. Na Veliki petak obvezno se jedu bakalar, riba i zelje, a na Uskrs u kući mora biti svega. Uoči uskrsnih blagdana posebno je važno ispovijediti se i priznati svoje grijehe, da se nakon pokajanja i pokore dobije oprost, a i zapovijed nalaže da se vjernici barem jednom godišnje ispovijede i na Uskrs pričeste.

VELIKI TJEDAN

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje, po uzoru na događaj Kristova ulaska u Jeruzalem, gdje su ga Židovi pozdravljali palminim i maslinovim grančicama. Vjernici nose svoje maslinove grančice na blagoslov, te se u procesiji ide prema središnjoj crkvi. Nekada se održavalo četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, za vrijeme kojeg se pjevao psalam 50-51, : “Smiluj mi se Bože” na poznatom skrađinskom napjevu koji se pjeva samo u Skradinu, a danas se to radi na Veliki utorak i Veliku srijedu.

VAZMENO TRODNEVLJE

Vazmeno trodnevlje, odnosno tri dana u kojima se obilježava razapinjanje i smrt Isusa Krista, te njegovo uskrsnuće, započinje Velikim četvrtkom. Na taj dan je misa Večere Gospodnje. Na početku se zapjeva pjesma “Slava Bogu na visini” koja je popraćena zvonjavom crkvenih zvona. Od tog trenutka zvona se vežu i počinje crkvena “šutnja” koja traje do vazmenog bdijenja, kada se ponovno zapjeva “Slava Bogu na visini”. Na misi prisustvuje dvanaest Isusovih učenika. Tada svećenik simboličnom gestom pranja nogu podsjeća na Krista koji je pranjem nogu svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi da i oni tako čine jedni drugima. Obred završava prijenosom Svetog Otajstva na oltar koji simbolizira Kristov grob.

Na Veliki petak crkva ne slavi euharistiju, već se obavlja obred Muke Gospodnje, na kojem se vjernici prisjećaju smrti svojega Gospodina Isusa Krista. Početak obreda nagovješćuje se čegrtaljkama kojima mlađa djeca prolaze kroz grad tri puta prije obreda. To je drveni predmet s drškom na čijem se kraju nalaze zupci, pa se vrtnjom proizvodi glasan zvuk. Crkva je «prazna», nema ukrasa ni sjaja, a liturgija započinje šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Slijedi pjevanje Muke Gospodnje i ljubljenje svetog križa, a nakon toga procesija preko rive uz pjesmu “Puče moj” koju pjeva muška klapa na starom skrađinskom napjevu. Dugo vremena se pripremaju za taj dan jer je Skradinjanima osobito stalo da taj događaj bude dostojanstven i svečan.

“Puče moj, što učinih tebi

Ili u čem ožalostih tebe?

Odgovori meni.

Puče moj, ja izvedoh tebe

Iz zemlje Egipta,

A ti pripravi križ Spasitelju svome.

Puče moj, ja napojili tebe Vode iz kamena,

A ti mene napoji žuči i octa.”

Nakon procesije križ se stavlja na oltar koji simbolizira Kristov grob, a okićen je palminim listovima, maslinovim grančicama i svijećama. Nekada su uz Kristov grob stajali metalni čuvari po uzoru na žudije, stražare Kristova groba, ali ih danas više nema. Mnogi se vjernici tu večer do ponoći mole ispred Kristova groba.

U subotu navečer vjernici se okupljaju na Vazmenom bdijenju. U toj noći crkva slavili Kristov prijelaz iz smrti u trajni život i zato je ova noćna liturgija’ izvorište svih svetkovina i vrhunac slavljenja Kristova Uskrsnog Otajstva. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim svećenik blagoslivlja novi oganj i iz njegova plamena upali uskrsnu svijeću u koju zabada pet kuglica tamjana govoreći: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti.” U procesiji kroz tamnu crkvu, unoseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i zapjeva: “Svjetlo Kristovo. “Služba riječi“ sastoji se od sedam starozavjetnih čitanja. U krsnoj službi uzima se obnova krsnih obećanja. Ako se te noći nitko ne krsti, onda ostali nazočni koji su već kršteni odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom, te na tri pitanja o prihvaćanju vjere crkve. Na kraju misnog slavlja svećenik uz posebnu molitvu blagoslivlja vjernike i jela koja su u košarama donijeli na blagoslov.

Na Uskrsno jutro limena glazba kroz cijelo mjesto svira budnicu. Doručkuju se blagoslovljena jela, a crkvena zvona pozivaju na misu.

Na Uskrsni ponedjeljak tradicionalno se brodovima odlazi na Emaus. To je misa koja se održava na otvorenom u Nacionalnom parku Krka. Nose se košare s hranom i u prirodi se boravi cijeli dan, a skupljaju se vjernici iz cijele županije.

Uskrs je dan pobjede, dan oslobođenja, svjetla, dan koji rađa puninu radosti i puninu nade u vječni život, dan kada se stvara novi narod, novi svijet, dan kada Božja ljubav ostvaruje jedinstvo između neizmjernog i ograničenog. Uskrs u nama oživljava nadu i vjeru da ćemo jednom uskrsnuti i biti s Gospodinom i zbog toga je važno da uskrsne blagdane proslavimo svečano i dostojanstveno. Svaki grad i svako mjesto njeguju svoje stare običaje, a na nama mladima je da običaje naših starih sačuvamo, da se oni jednog dana ne izgube i ne zaborave. Trebamo biti ponosni na običaje i na tradiciju svoga grada, jer upravo ono čine svako mjesto posebnim.

Tekst napisala: Katarina Pulić

Foto: Dnevnik.hr

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Skradinu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Veliki ili sveti tjedan je sedmica prije Uskrsa.

Počinje nedjeljom Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

U bogoslužju je sav prožet uspomenom na Isusovu muku. Svaki dan toga tjedna zove se veliki, a napose su posljednja tri dana (Veliki Četvrtak, Veliki petak, Velika subota) prožeta najvećim događajima Isusova života i njegovih djela za spasenje svijeta. To su muka, smrt i uskrsnuće.

Veliki tjedan je prolazio u znaku priprema na Uskrs. Žene su kuće pospremale, obijelile, obično su muškarci red napravili oko kuće, u dvorištu i u gospodarskim zgradama.

Veliki tjedan prolazi u dočeku najvećeg kršćanskog blagdana u kojemu se obnavlja uspomena na najveći kršćanski događaj, na pogubljenje Isusa koji se žrtvovao i otkupio grijehe cijelog čovječanstva.

Ovo razdoblje Hrvati nazivaju Velika nedelja, Velika nedilja koja donosi tužan mir kršćanskim dušama.

Mještani su rano ustajali i molili se.

Na Veliki tjedan utorkom, srijedom i četvrtkom popodne u 3 sata išlo na litaniju.

Kada je Veliki post zabranjeno je plesati jer bi u protivnom šljive popadale s voćaka. Nije se išlo u društvo, bilo je zabranjeno pjevati i plesati.

Veliki tjedan i običaji velikog tjedna

The post Veliki tjedan značenje i običaji velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.

U Zmijavcima djevojke na Cvjetnicu umivaju lice u cvijeću, a zatim se ide na sv. misu na kojoj se blagosivljaju maslinove, palmine i lovorove grančice. Od Velikog četvrtka do Bile subote ne zvone zvona. Prisjećajući se Posljednje večere, svećenik na Veliki Četvrtak pere noge dvanaestorici apostola.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Donosimo vam staru molitvu koju su naše bake  molile 100 puta na Veliki četvrtak!

Dušice grišna, budi u viri kripna!
Kada budeš putovati dugim putin, tisnim klancim,
susrist će te Duv nečisti, duv nemili.
Pitat će te, dušo, jesi l’ moja il Božja.
Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam Bogu rekla doći na blagdanak, na Veliki četvrtak,
sto Križića, sto Jezusa, sto Amena, sto se puta prikrsti.

The post Stara zaboravljena molitva Velikog četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Velika subota je dan tišine. Toga dana nema liturgije. Postilo se u starini i na Veliku subotu. Toga su se dana kuhala, bojila i šarala jaja, čemu su se posebno radovala djeca.

Jaja su se bojila uz pomoć prirodnih tvari: crvenog luka i koprive, a šarala istopljenim voskom; u novije vrijeme se boje kupljenim umjetnim bojama i šaraju posebnim kiselinama.

Više o bojanju jaja prirodnim bojama

Od ranih kršćanskih vremena tu noć nazivamo „noć bdijenja“. Veliki svetac katoličke crkve, Sveti Augustin, je ovo bdijenje nazivao “majkom svih bdijenja“ (lat. vigilija). U ovoj se noći liturgijski proslavlja cjelokupna povijest našega spasenja.

Tradicionalni običaji na Veliku subotu

Na Veliku subotu u crkvi su se blagoslivljale i uskrsne svijeće, a negdje bi se kod zvonika ranim jutrom naložila velika vatra ili oganj koji bi se zapalio kresivom. Žene bi uzimale komade tinjajućih zbica ili cipanica sa vatre koju bi svećenik blagoslovio i nosile ih kući kako bi zapalile vatru na kućnom kominu. Goreće drvo se do kuće ne bi smjelo ugasiti, jer se vjerovalo kako je to «velika nesrića za cilu godinu». Djeca bi komade izgorenog tinjajućeg drva stavljala u važe i također ih nosila na kućni komin, na kojem će se uskoro početi pripremati uskršnje jelo.

Uskrsni krijes (vatra)

Na sredinu crkve postavljala se velika posuda (kršćenica), a narod bi u blagoslovljenoj vodi prao lice i ruke, jer se i danas vjeruje kako voda štiti od zla i uroka, te obnavlja duhovno i tjelesno zdravlje. Svi prisutni nosili su blagoslovljenu vodu kući kako bi ih tijekom godine štitila od bolesti i ostalih zala i nevolja.

Prema riječima starijih, trvenice su dobile naziv po tome što tijesto od kojeg se izrađuju treba dobro umijesiti ili utrti. Žene su ustajale i po nekoliko puta preko noći kako bi premijesile tijesto od kojeg bi ujutro oblikovale kugle, na čijem bi vrhu napravile tri reza, što je znak Svetog trojstva. Zatim je sirnice trebalo premazati tučenim jajem i posuti krupnim šećerom, koji se prije nabavljao u velikim glavama, a one su se razbijale u manje komade.

Prema proučavanju nekih povjesničara, pretpostavlja se kako sirnica predstavlja simbol muke jer podsjeća na spužvu kojom su Kristu vlažene usne tijekom posljednjih sati njegovog života.

Sirnica bez sira?

Česta su pitanja zašto uskršnje pecivo nosi naziv sirnica, kad u njoj nema sira. Prema riječima nekim pričana, početkom 20. stoljeća se za Uskrs peklo pecivo u koje se zabadalo po pet komadića starog sira, što je predstavljalo pet Isusovih rana, a pecivo se zavalo «sirčenica». Nakon što su se ti kruhovi sa komadićima sira prestali mijesiti i peći, naziv sirnica ustalio se za današnje uskršnje pecivo.
Bio je običaj ženskoj djeci peći pecivo pod nazivom «guska» ili «lučica» koje ima oblik pletenice, a u sredinu peciva stavljano je jaje. Prema vjerovanju, djevojčicama je ovo pecivo bio poticaj da postanu što bolje žene i majke, što je u starija vremena bilo osnovno i jedino žensko zvanje.
Muškoj djeci pekli su se kolači, odnosno tijesto u obliku kruga u koje je također stavljano jaje, a preko jaja se izrađivao križ od komadića tijesta. Osim kolača, dječaci su bili darivani i pecivom u obliku luka sa strelicom, a pecivo ih je svojom simbolikom trebalo potaknuti na junaštvo i muževnost.
Na kominima se na Veliku subotu pekao i veliki kruh od bijelog brašna, odnosno «popovnica», koji bi se na Uskrs darovao župniku.

Nošenje jaja na blagoslov

Jaja su se na blagoslov nosila neobojana.

Jaja su se počela bojati pred Drugi svjetski rat, a do tada su se na blagoslov nosila neobojana. Kada se počelo sa bojanjem, za bojanje su se koristile prirodne boje koje su se dobivale kuhanjem jaja sa peršinom i zeljem, od čega se dobivala zelena boja; kuhanjem jaja sa listovima crvene kapule poprimala su crvenu boju itd. Ovdje možete pogledati opširnije.

Vjeruje se kako je jaje simbol uskrsnuća, te da donosi sreću i zaštitu od zla. Ljuske uskrsnih jaja stariji nisu bacali, nego su ih spaljivali u vatri ili nosili u polja i stavljali u redine.

Poznata je i dječja igra sa jajima

Tuklo bi se jaje o jaje, a čije bi bilo natučeno, morao ga je dati pobjedniku, odnosno onome čije bi skuhano jaje ostalo neoštećeno.

The post Velika subota – Tradicija i običaji za Veliku subotu appeared first on Narodni.NET.

Ove su molitve proširene preko cijelog Gradišća dugi niz generacija započinjao je novi dan s ovom molitvicom na usnama.

Jutarnja molitva

Ka se stanem, k tebi zahnem
Bog Otac, stvoritelj moj!
Čuval si me noćno vrime
I danom uza me stoj

Tebe slavi va ljubavi
Dite tvoje, cijeli svit;
Daj mi znati spunjevati
Tvoju svetu zapovid.

Jezuš mili, pomoć dili,
Da se ugnem zloćam svim;

Ter ti cijeli danak bijeli
Čisto srce posvetim.

Duh branitelj, posvetitelj,
Daj obladat grišnu ćut,

Va stalnosti, va svetosti

Spoznat, slijedit pravi put.

O Marija, najmilija,
Mari Božja, mati svim!
S manom budi kad me bludi
zali duh, da zlo činim

Anđel blagi, anđel dragi,
Moj branitelj, moj čuvar,
Budi meni drug ljubljeni,
kraj odvrni svaki kvar.

Molitve je napisao (oko 1905.) Martin Meršić Miloradić,

narodni pjesnik gradišćanskih Hrvata.

The post Jutarnja molitva Gradišćanskih Hrvata appeared first on Narodni.NET.

Blagdan Snježne Gospa (Gospe od sniga) koji pada na 5. kolovoza, oduvijek je pobuđivao zanimanje mnogih, kako vjernika, tako i meteorologa. Otkud blagdan takva zimskog imena u najtoplijem dijelu ljeta? Svi oni koji žive u mjestima s crkvom posvećenoj Snježnoj Gospi vjeruju da je na taj dan nekad davno u njihovu mjestu pao snijeg, što je bilo čudo koje se pripisivalo svemogućoj bogorodici, Gospi. Uistinu, blagdan je povezan s padanjem snijega, ali u – Rimu!

Naziv Gospa Snježna ili Gospa od Snijega dolazi iz legende po kojoj je usred ljeta, 5. kolovoza, u Rimu pao snijeg. Po toj legendi koja je nastala u XIII. stoljeću, Bogorodica se ukazala u noći 3. kolovoza 352. g. tadašnjem papi Liberiju i rimskome patriciju Ivanu naređujući im da njoj u čast izgrade crkvu na onome mjestu koje će biti označeno snijegom, koji će padati te noći.

I tako je u noći, 5.kolovoza usred ljeta pao snijeg na brežuljku Eskvilinu u Rimu. Sagrađena je bazililika pod imenom Santa Maria Maggiore (Sveta Marija Velika). Uz to bazilika se zove i Sancta Maria ad nives” – Gospa od snijega. Na našoj obali ima nekoliko crkvica posvećenih Gospi Snježnoj ili kako neki kažu Gospi od Sniga. Zove se i “Sancta Maria ad praesepe” – Gospa od jaslica, jer je u njoj već koncem IV. stoljeća načinjena špilja,nalik na onu u Betlehemu gdje se rodio Isus.

Bazilika Santa Maria Maggiore jedna je od četiri velike bazilike u Rimu te najznačajnija, a i najčasnija Gospina crkva na kršćanskome Zapadu. Građena je u stilu starokršćanskih bazilika s monumentalnim stupovljem te velebnim mozaicima.

Brojne posvećene crkvice u Dalmaciji

Gospe snježna ili Gospe od sniga, ima brojne crkvice i po Dalmaciji. U Cavtatu postoji i samostan Gospe od snijega, a crkvice postoje u brojnim dalmatinskim mjestima poput Ražanca, Truši, Stomorica, Trsteno, Korito, VId itd.

The post 5. kolovoza – Gospa Snježna (Gospa od sniga) appeared first on Narodni.NET.

Kad je Europom 1348. harala strašna kuga, koja je pohodila i Firencu, karmelićanski samostan ostao je bez gotovo svih svojih redovnika. Prior Andrea Corsini oživio je svoju provinciju nalaženjem novih zvanja, a posebno se isticao nastojanjem da se njegovi redovnici strogo drže redovničkih pravila i zavjeta siromaštva.
Godine 1360. izabran je za biskupa Fiesolea nedaleko Firence. Marljivo je obilazio svoje župe, osnovao bratovštinu svećenika u čast Presvetom Trojstvu, obnovio katedralu i brojne crkve. Glasoviti mirotvorac, mnogo je učinio oko pomirenja zavađenih plemićkih obitelji. Papa Urban V. poslao ga je kao svoga legata da smiri uznemirene duhove u Bologni, gdje je izbio sukob između plemića i pučana. Taj zadatak obavio je na svestrano zadovoljstvo. Bio je na glasu kao prorok i čudotvorac. Umro je u Fiesoleu 6. siječnja 1373. Blaženim ga je proglasio 1440. papa Eugen IV, a svetim 1629. papa Urban VIII. Zazivaju ga pri građanskim nemirima i neredima.

Sveti Andrija Corsini način života i običaji

The post 4. veljače Sveti Andrija Corsini appeared first on Narodni.NET.