Taj dan nas podsjeća na “posljednju večeru” na kojoj nam je Isus po predanju ostavio mnogo poruka. Jedna od njih je: Ljubi bližnjega svoga, kao što ja ljubim vas. Na Veliki četvrtak se služi sveta misa u bijelom. Da se ova radost slave navijesti svima zazvone sva crkvena zvona. Poslije se zvona zavežu do Velike subote. S oltara poskida se svaki nakit i ukras, kako bi se pokazala žalost i suosjećanje zbog Isusove muke. Oltar pokriva se crnim velom. Tog dana ne smije se raditi. Veliki četvrtak je spomen zadnje večere, kada je Isus odredio presveti oltarski sakrament.

Na Veliki četvrtak zavezuju se zvona u te se kazuje kako zvona odu u Rim.

Majke svojoj djeci kazuju da su veliki četvrtak zvona otišla u Rim žaliti Isusa. A vratit će se tek onda ako djeca budu dobra.

Do tog dana valjalo je pospremiti stan, okrečiti, oprati, a u podne već su pomeli ulicu.Na Veliki tjedan četvrtkom, petkom i subotom održavala se Pilatova litanija. Djevojčice i dječaci odrezali su vrbovo šiblje te su kožu šibe ogulili a to je bila Pilatuška bota. Kada je svećenik u crkvi obavio obred i tri puta udario obrednom knjigom o oltar, to je bio znak djeci koja su prutićima udarali po klupama. Ovaj običaj se je očuvao sve do 1957. godine.

Zvonar ne zvoni crkvenim zvonima, jer je zabranjeno, već rebecka, škrebeta u cirkvi.

Zrcalo u kući omotali su bijelom krpom, a malo ogledalce okrenuli su da se nitko ne može pogledati. Raspelo u kući isto su svezali krpom i samo su u subotu odvezali.

U nekim mjestima dvanaestero mladića čini jednu družinu za klepetanje te obilaze kuće u selu i klepeću. U četvrtak uvečer poslije mise klepeću prvi put, vičući: Na Zdravu Mariju! U petak ujutro u pet sati ministranti ponovo ophode selo vičući: Na Zdravu Mariju, u podne: Na podne!, u 14 sati Na križni put! Prvi i drugi put!, u 15 sati: Na tri ure!, u 17 sati i 15 minuta na svetu misu: Prvi put! te drugi i treci put!, poslije svete mise: Na Zdravu Mariju! U subotu također obilaze selo i u podne skupljaju jaja. Za službu dobijaju jaja.

Uskrsni blagdani počinju Velikim četvrtkom, početkom Isusove muke. Na jedinoj misi najedanput su zazvonila sva zvona i zasvirale orgulje da poslije, do Velike subote, do uskrsnuća osute. Isto tog dana se počela pospremati, očistiti kuća i dvorište. Sto je još ostalo opralo se, jer za subotu sve je trebalo biti spremno. Mještani se umivaju kada u crkvi zazvoni na gloriju. Tog dana u deset sati svezali su zvona. Od tog vremena djeca su klepkala klepkama ujutro, u podne i uvečer.

Voćke su išli podrmati da im mnogo urode. Poslije podne su žene išle na groblje grobove urediti. U crkvi su se ispovjedali za Uskrs.

Bilo je dozvoljeno na polju raditi do 10 sati, a nakon toga svatko se je trebao pripremati za Uskrs.

Kada se je čulo zadnje zvono, tada je trebalo podrmati voćke da bi one dobro urodile.

Uvečer u crkvi na uspomenu zadnje večere održano je skidanje oltara te se bdijelo do 11 sati.

Tog dana radi zdravlja zatikali su za šešir koprivu, a žene su stavljale u rogalj (ženski ukras na glavi) koprivu.

Zabranjeno je sijati sjemenje.

Neki običaji preuzeti su i iz Biblije. Isus je svojim učenicima na Veliki četvrtak oprao noge. Pa tak0 u nekim jestima majke tog dana operu noge svojoj djeci.

Tog dana prepričavaju legendu kako je iznad glave praoca Adama Salamon dao izgraditi most nad rijeci Cedrón. Naime, Isus kada je gonjen pao je s mosta te se kamen mosta omekšao, ali ne i srca njegovih gonitelja. Drže, da se umivanjem mogu s čovjeka i stoke oprati razne bolesti koje potječu od greha.

Kad svećenik počme pivati: “Slava Bogu na visini”, orgulje sviraju, i počmu sva zvona zvoniti. To traje samo par minuta, i posli sve onimi. Zvona i orgulje stanu sve do Uskrsnuća. Ako je tribalo da se zvoni, onda su krepetalom krepetali, nise smilo zvoniti. Na Veliki četvrtak svećenik je pričešćivao oštijom zamočitom u vino. To je označavalo Isusovu poslidnju večeru.

Veliki četvrtak običaji i tradicija

The post Tradicionalni običaji Velikog Četvrtka appeared first on Narodni.NET.

SVETI JOSIP, tesar iz Nazareta, bio je Marijin zaručnik i skrbnik malog Isusa.

Njegovo ime je veoma popularno u mađarskih Hrvata. Ono se javlja u ovim oblicima: Josa, Joso, Jocika, Joza, Joka, Jokan, Joca, Jozina, Jozip, Jozo, Jozina, Joka, Joška, Joške, Joško, Jozef,  Joza, Jozip, Jožo, Joco

Prezimena izvedena iz imena Josip su: Jozić, Jozin, Jozipović

No u srednjem vijeku sveti Josip nije bio u takvoj velikoj mjeri slavlj« kao kasnije i u naše dane. Tomu ima i više razloga, naime, božićni blagdani i tradicija prvenstveno vezani uz Mariju i Isusa. Pokorni Josij skromno se je povukao u tamni kut betlehemske štalice. Naime, Crkva je smatrala da ne bi misterij Josipa jednostavniji vjernici krivo shvatili, stoga iz srednjovjekovne sakralne umjetnosti malte ne u potpunosti manjkaju prikazi u kojima se uveličava njegova osoba. Razni kodeksi pišu o njemu samo jezgrovito i šturo.

Izuzev sporadičnih inicijacija u ožitvorenju kulta svetog Josipa prednjačili su franjevci. Papa Siksto IV., koji je u papinsku stolicu podignut iz redova franjevaca, imendan sveca službeno je promovirao blagdanom. Nakon papinskog odobrenja i drugi redovi uzimaju učešće u proširenju kulta svetog Josipa. U tomu je najzaslužnija bila sveta Terezija Velika.

Svetom Josipu se puk obraća radi sretne smrti. Franjevac O. Marijan Jaić u molitveniku Vijenac priopćuje:

Molitva sv. Josipu za sretnu smrt

O sveti Josipe! od svih Patrijarha najsretniji i od Boga darovi osobitimi najobilatije nadieljeni svetce, tebi je ta najveća milost darovana, da si mogao medju Isusovom i Marijom veselo umirati i tvoju svetu dušu u ruke Bogu prikazati; molim te ponizno, o moj otče, i odvjetnice osobiti! pomozi me, s predragim Isusom i Marijom, navlastito na mojem samrtnom času, ter mi, što najbolje želim, izprosi: da se ja mogu smrti dobro pripraviti, pravedno izpoviediti, bogoljubno pričestiti, djelo Vjere, Uhvanja i Ljubavi i svršeno pokajanje za griehe ponoviti; u gorućoj Ijubvi božjoj u istih rukuh Isusa i Marije svoju dušu Bogu blaženo izručiti, bogoljubno govoreći ili barem skrušenim srdcem uzdišući; u ruke naše živuć i umiruć preporučujem dušu moju. ISUSE, MARIJO, JOSIPE! Amen.

U Istočnoj Crkvi poznato je da je štovanje Svetog Josipa bilo vrlo rano. Na Zapadu je štovanje sv. Josipa poznato  oko 850. godine u Reinchenau, a kasnije su ga osobito promicali sv. Bernard iz Clairevauxa, sv. Terezija Avilska, sv. Franjo Saleški, Ivan Gerson, Franjevci i papa Siksto IV, koji je uveo blagdan sv. Josipa obveznim za svu Crkvu. U sjevernim krajevima Hrvatske štovanje su mu širili isusovci, a Hrvatski sabor na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. godine proglasio ga je zaštitnikom Hrvatskog kraljevstva. Svijest o tome da nam je zaštitnik nije osobito zaživjela, ali su naši biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. godine rekli “da je odluka Hrvatskog sabora iz 1687. god. i sada na snazi, jer Sabor nije imao u vidu apstraktno Hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljulje sve peripetije oko svoga suvereniteta…” Nacionalno svetište sv. Josipa je u Karlovcu na Dubovcu.

Sv. Josip je zaštitnik bolesnika i umirućih i uzor obiteljskog života te kako se služi Isusu spasitelju čovjeka.

Sveti Josip Blagdan i običaji

The post 19. ožujka Sveti Josip blagdan i običaji appeared first on Narodni.NET.

Prosinac nam polako kuca na vrata i bliži nam se Božić, najradosniji blagdan kršćanskog puka kojim se slavi rođenje Isusa Krista čovijeka koji je rođen kako bi spasio cijeli svijet i čije rođenje svijet slavi kroz Advent odnosno četiri nedjelje koje simboliziraju jedno od tisućljeća koliko je prošlo od kada je Bog stvorio svijet do trenutka kada se rodio Isus.

Ušli smo u doba Adventa ili Došašća! Što je Advent kakve običaje vežemo uz Advent i Došašća, tradicija slavljenja  duga 16. stoljeća.

Adventom započinje nova liturgijska godina i vrijeme iščekivanja radosti i sreće kojom je obavijen cijeli Božć. Barem na nekoliko dana ljudi se maknu od svakodnevnih problema i nedaća koje ih more te se posvete jednom od najvećih slavlja Katoličke Crkve.

S obzirom da Adven traje četiri nedjelje odlučio sa izdvojiti četiri stvari koje simboliziraju Božić i daju mu onu posebnu čaroliju koja zahvaća sve ljude i one hladne prosinačke dane čini puno toplijima i ugodnijima.

Sve vjerovanjima i tradiciji adventa možete pročitati: Tradicionalni običaji za Advent i Došašća

Simboli Adventa i Božića su neizostavno božićno drvce ali i mnogi drugi poput slame koja se tradicionalno koristila u našim kućanstvima, sijanja pšenice i mnogih drugih, za vas smo ih prikupili i objavili u jednom članku: Tradicionalni simboli i narodni običaji Božića!

Za razumijevanje današnjih božičnih običaja, koji su velikim dijelom zapravo novogodišnji običaji, važno je da je Crkva rođenje Kristovo već u ranomu srednjem vijeku odredila kao početak crkvene godine. Od karolinškog doba Božić je u gotovo cijeloj Europi postao svjetovnim početkom godine. S reformacijom u mnogim se mjestima vratio 1. siječnja kao početak godine, a 1691. godine i papa Inocent XII. odredio je taj dan kao prvi dan nove godine. Neke od običaja i vijerovanja: Vjerovanja o običaji Božića!

Božić i Božićni običaji se razlikuju u nekim detaljima čak i u Ljepoj našoj, koji su to detalji?

Kako se Božič slavi u Imotskom području i kiji su narodni običaji vezani za Božić kod Imoćana: Božićni običaji Imoćana!

Međimurje ima karakteristične običaje za kontinentalnu Hrvatsku, uz Božić i Badnjak koji imaju svoje tradicionalne običaje kao npr. Božićni odlazak na tri mise na koje su djevojke odlazile u različitim svečanim haljinama, i još mnoge kakrakteristične Božićne običaje kontinentalne Hrvatske smo opisali: Božićni običaji kontinentalne Hrvatske i Međimurja!

Božićno vrijeme u susjednim državama ima tradicionalne običaje različite od naših!

Iako je Vaskrs najveći hrišćanski praznik, praznik nad praznicima, kod Srba se Božić i praznici vezani za njega najsvečanije proslavljaju i obiluju našim lepim običajima, koji vreme od nekoliko nedelja oko Božića čine najlepšim i najsvečanijim periodom u celoj kalendarskoj godini.

Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Spasitelja sveta.

Ta činjenica da je to praznik rađanja novog života, praznik dece i detinjstva, praznik roditeljstva očinstva i materinstva, ukrasio je kod Srba ovaj praznik najlepšim verskim običajima i

obredima. Svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: Umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina. Sve jeto izraženo u kratkoj narodnoj zdravici i molitvi o Božiću: “Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam serađaju zdrava dečica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!”

U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Detinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan, Božić. Za svaki od ovihdana i praznika vezani su naši lepi običaji.

Cijeli članak možete pogledati: Božić i božićni običaji Balkanskih zemalja!

Božićna tradiciija i običaji Banjaluke i okolice: Božićni običaji u BiH!

Samo prikupljanje običaja karakterističnih za neko mjesto nije lako najviše zbog tog jer su običaji pred zaboravom zbog modernog načina slavljenja Božića i blagdana koje je vezano za kupovinu i zabavu!

Pomozite nam prikupiti postojeće običaje da ih sačuvamo od zaborava!

Slobodno me kontaktirajte na urednk@narodni.NET ili preko Facebook  stranice!

The post Božićno vrijeme i tradicionalni Božićni običaji appeared first on Narodni.NET.

Iako je Vaskrs najveći hrišćanski praznik, praznik nad praznicima, kod Srba se Božić i praznici vezani za njega najsvečanije proslavljaju i obiluju našim lepim običajima, koji vreme od nekoliko nedelja oko Božića čine najlepšim i najsvečanijim periodom u celoj kalendarskoj godini.

Božić se praznuje kao uspomena na dan rođenja Gospoda Isusa Hrista, Sina Božijeg, Spasitelja sveta.

Ta činjenica da je to praznik rađanja novog života, praznik dece i detinjstva, praznik roditeljstva očinstva i materinstva, ukrasio je kod Srba ovaj praznik najlepšim verskim običajima i

obredima. Svi ti običaji i obredi imaju jedan osnovni smisao i svode se na jedan cilj: Umoliti Boga da sačuva i uveća porodicu i imanje domaćina. Sve jeto izraženo u kratkoj narodnoj zdravici i molitvi o Božiću: “Daj, Bože, zdravlja i veselja u ovom domu, neka nam serađaju zdrava dečica, neka nam rađa žito i lozica, neka nam se uvećava imovina u polju, toru i oboru!”

U ovom periodu su najvažniji sledeći praznici: Detinci, Materice, Oci, Tucindan, Badnjidan, Božić. Za svaki od ovihdana i praznika vezani su naši lepi običaji.

Detinci

U treću nedelju pred Božić slavi se ovaj praznik. Toga dana ujutru rano, ili po dolasku iz crkve sa bogosluženja,odrasli vežu svoju ili tuđu decu. Za vezivanje se obično koristi: kaiš, gajtan ili običan kanap, ili običan deblji konac.Obično se zavežu noge ili ruke, pa se jednim delom kanap zaveže za sto ili stolicu. Vezivanje na Detince,Materice i Oce, ima višestruku simvoliku. Prvo simvolizuje čvrste porodične veze, slogu, mir, poštovanje imeđusobno pomaganje u svim prilikama. Drugo, upućuje ukućane na štedljivost i istrajnost u vrlinama, jer onaj koposeduje pošteno zarađenu imovinu i dobra dela, lako će sebe otkupiti u svim sporovima pred zemaljskimsudovima, a posebno na poslednjem Strašnom sudu, gde će se samo vrednovati ono šta je čovek dobro u svomživotu učinio.

Materice

U drugu nedelju pred Božić pada ovaj praznik. Ovo je najveći hrišćanski praznik majki i žena. Toga dana decaporane i unapred pripremljenim kanapom, koncem, šalom, maramom ili kaišem na prepad zavežu svoju majku, zanoge, na isti način, kao što su njih majke vezivale na Detince. Majka se pravi da ne zna zašto je vezana. Deca jojčestitaju praznik, a majka onda deli deci poklone, i na taj način se “dreši”. Na isti način se vežu i sve udate žene,koje se dreše poklonima deci: kolačima, ili nekim drugim slatkišima.

Oci ili Očevi

Ovaj praznik se praznuje poslednje nedelje pred Božić. Toga dana, isto kao na Materice, deca vezuju svojeočeve, a ovi im se “dreše” poklonima, isto kao i majke.

Oci, Materice i Detinci su čisto porodični praznici i za taj dan domaćice pripremaju svečani ručak na kome seokupi cela porodica. Ovi praznici, i običaji vezani za njih, doprinose jačanju porodice, slozi u njoj, razumevanju,poštovanju između dece i roditelja, starijih i mlađih, što sve zajedno čini porodicu jakom i zdravom. A zna se, da jeporodica temelj jednoga društva države i crkve.

Tucindan

Na dva dana pred Božić, 5. januara, je Tucindan. Toga dana se kolje i redi pečenica za Božić. Nekada sepečenica “tukla” ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ilijagnje klalo i redilo. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.

Na Tucindan, po narodnom verovanju, decu “ne valja” tući, jer će cele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva

Badnjidan

Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnji dan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana seče badnjak i unosi ukuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Ujutro rano, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangijaobjavljuje se polazak u šumu po badnjak. Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica. Žene u kućimese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.

Šta je badnjak?

Badnjak je obično mlado, hrastovo ili cerovo drvo, koje se na Badnjidan ujutro rano seče i donosi pred kuću.Uveče, uoči Božića, badnjak se preseca i zajedno sa slamom i pečenicom unosi U kuću.

Kako se seče badnjak?

Pre izlaska sunca, na Badnjidan, domaćin sa sinovima ili unucima odlazi u šumu da seče badnjak. Bira se običnomlad i prav cerić, ako nema cerića, može i hrast. Stablo cerića treba da bude toliko, da ga domaćin na ramenumože doneti kući. Kada odabere odgovarajuće drvo, domaćin se okrene istoku, tri puta se prekrsti, pomene Boga,svoju slavu i sutrašnji praznik, uzima sekiru u ruke i seče badnjak. Badnjak se seče i zaseca sekirom ukoso, i tosa istočne strane. Po narodnom verovanju, badnjak se mora poseći sa tri snažna udarca. Što sekira od tri puta nepreseče, dovršava se lomljenjem ili uvrtanjem (sukanjem). Taj lomljeni deo na badnjaku zove se brada i poželjnoje da bude na svakom badnjaku. Vodi se računa da drvo prilikom pada padne direktno na zemlju. Ne sme se,dakle, zaustaviti na nekom drvetu. Iver od badnjaka se uzima i stavlja među karlice, da kajmak bude debeo kaoiver. Kad se badnjak donese kući, uspravi se uz kuću, pored ulaznih vrata, gde stoji do uveče.

Šta simboliše badnjak?

Badnjak simbolički predstavlja ono drvo, koje su pastiri doneli i koje je pravedni Josif založio u hladnoj pećini,kada se Hristos rodio. Badnjak nagoveštava i drvo Krsta Hristovog.

Badnje veče

Badnje veče, praktično spaja Badnjidan i Božić. Zato se u našem narodu kaže za neke osobe, koje su prijateljskibliske i vezane da su kao “Božić i Badnjidan”. Uveče, kada padne mrak, domaćin sa sinovima unosi u kućupečenicu, badnjak i slamu. Pečenica se nosi na ražnju, obično dvojica nose između sebe, i jedan od njih prvostupa desnom nogom preko praga i pozdravlja domaćicu i žensku čeljad rečima: “Dobro veče! Čestit Božić iBadnje veče!” Domaćica i ženska čeljad posipaju pečenicu i domaćina sa zobi i pšenicom, odgovarajući: “Dobroveče! Čestiti vi i vaša pečenica!” Pečenica se unosi u sobu gde se obavlja večera na Badnjidan i Božićni ručak, iprislanja na istočni zid, tamo gde su ikone i kandilo.

Pošto se badnjak prethodno iseče sa debljeg kraja na tri dela, veličine da može da stane u šporet ili kakvu peć,unosi se u kuću. Isto se govori i radi kao kad se unosi pečenica. Badnjak se stavlja na ognjište, ali pošto ognjištanema više, stavlja se pored šporeta ili peći, i odmah se jedno drvo loži. Tamo gde nema peći ili šporeta, badnjakse stavlja kod pečenice.

Slama

Posle badnjaka u kuću se unosi slama. Prilikom unošenja slame domaćin i domaćica govore i postupaju kao kadse unosio badnjak i pečenica Slama se posipa po celoj kući. Domaćica u slamu pod stolom, gde se večera,stavlja razne slatkiše, sitne poklone i igračkice, koje deca traže i pijuču kao pilići. Slama simvolizuje onu slamu upećini na kojoj se Hristos rodio.

Večera uoči Božića

Kada se unesu pečenica, badnjak i slama, ukućani svi zajedno stanu na molitvu, otpevaju tropar “Roždestvotvoje…”, pomole se Bogu, pročitaju molitve koje znaju, čestitaju jedni drugima praznik i Badnje veče i sedaju zatrpezu. Večera je posna, obično se priprema prebranac, sveža ili sušena riba i druga posna jela.

Božić

Najradosniji praznik među svim praznicima, kod Srba je Božić. Praznuje se tri dana. Prvi dan Božića je uvek 7.januara. Na Božić ujutro, pre svitanja, zvone sva zvona na pravoslavnim hramovima, puca se iz pušaka i prangijai objavljuje se dolazak Božića i Božićnog slavlja.

Domaćin i svi ukućani oblače najsvečanije odelo, i odlaze u crkvu na jutrenje i Božićnu liturgiju. Posle službe ucrkvi se prima nafora i prvo se ona uzima na Božić. Ljudi se pozdravljaju rečima: “Hristos se rodi!” iotpozdravljaju: “Vaistinu se rodi!”

Valja napomenuti da se ovako pozdravlja i govori sve od Božića do Bogojavljenja. Kada domaćin dođe kući izcrkve, pozdravi sve ukućane sa ovim radosnim božićnim pozdravom, i oni mu otpozdrave ljubeći se međusobno ičestitajući jedni drugima praznik.

Položajnik

PoložajnikNa Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i nekislučajni namernik, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položajnik.

Položajnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata našporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu:

“Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnicatoliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, Koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, Koliko varnica,toliko gusaka i piladi, A najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj”.

Položajnik simvolički predstavlja one Mudrace koji su pratili zvezdu sa Istoka i došli novorođenom Hristu napoklonjenje. Domaćica posle toga posluži položajnika, i daruje ga nekim prikladnim poklonom. On je čovek, koji na Božić, i za celu narednu godinu donosi sreću u kuću.

Česnica

Rano ujutro na Božić, domaćica zamesi testo od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni,srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić.Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Domaćin od pečenice za Božićseče najpre levu plećku, glavu i deo od rebara. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu,okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna pevabožićni tropar, a ako ne, čita se “Oče naš” naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. Česnica seokreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana Onaj kodobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele te godine. Kada se završi lomljenječesnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sedaju za trpezu.

Božićna pečenica

Prema narodnim običajima, jedna vrsta žrtve koja se prinosi Bogu i vuče korene iz vremena verovanja prehrišćanstva, a pominje se i u starozavetnim knjigama. Poreklo je sigurno iz vremena mnogoboštva, a Crkva jeovaj običaj prihvatila i blagoslovila, sa obrazloženjem da pose Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jaka i mrsnahrana dobro dođe.

Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, a uz to neko još kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokoš. Običajvezan za klanje pečenice, ostao je verovatno iz starih mnogobožačkih vremena, vezan za žrtvoprinošenje. Crkvaga je prihvatila i blagoslovila, jer posle Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jača hrana dobro dođe, pogotovošto su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.

Božić u urbanoj sredini

Postavlja se pitanje kako slaviti Božić danas, u izmenjenim uslovima života, naročito u urbanim sredinama, gdenema ni vatre ni ognjišta, šume, drveća i gde je nemoguće na visoke spratove podizati veliko drvo i slamu. Srbi suBožić, isto kao i krsnu slavu, slavili u teškom ratnim uslovima u rovu, na straži, na frontu, tim pre ga je lakše slavitiu svetlim, prostranim, toplim i komfornim stanovima, u gradskim sredinama Umesto velikog drveta u crkvi se uzme osvećena grančica badnjaka i slame.

The post Božićni praznici i običaji appeared first on Narodni.NET.

Ako se dijete rodilo slabunjavo i kanitno, onda su roditelji nastojali da ga što prije krste. A ukoliko nema blizu svećenika i nemoguće je dijete odmah krstiti, ono se znamenuje, što Znači isto kao da je kršteno, jer se talko djetetu oprašta istočni grijeh i Prema vjerskom tumačenju može se spasiti.

Biranje kuma ili kume

Tko će držati dijete na krštenju obično se zna unaprijed. Kum ili kuma biraju se, jer se prema narodnom vjerovanju dijete može ubaciti na kuma, a može i na ostale članove rodbine sve do devetoga koljena. Tako se priča da se neka žena našalila svojoj komšinici Ikoja je rodila dijete, a imala u kući momka u najmu: »Čuješ kono, dijete ti vrlo sliči na momka u kući«. Komšinica joj kao s nokta odgovori: »Bog s tobom ‘kono, ta dijete se baci preko mora na strica, a kamo li neće na momka u kući«.

Kum se dogovori s roditeljima djeteta koje će mu ime dati. U crkvu dijete nosi uvijek žena koja je bliska s porodiljom. Dijete krsti svećenik i upiše ga u knjigu rođenih. Kum daruje svećenika i dječaka koji je držao svijeću. Zatim se dijete nosi s krštenja kući. Tada počinje gozba u kući na (koju su pozvani rodbina i prijatelji. Kum najbolje daruje svoje kumče. Ako su roditelji siromašni, onda nema ni slave ni darova.

Značenje kumstva

Kumstvo se u našem narodu posebno cijeni i priznaje kao najveći oblik prijateljstva. Kad djetetu umre otac, bum je dužan preuzeti skrb nad svojim kumčetom i brini ti se o njemu sve dok potpuno ne naraste. Na žalost, kumstvo se često zasniva na materijalnim interesima, a ne na pravom prijateljstvu. U vezi s kumstvom ima u narodu raznih priča. Kaže se: »Hajd u kuma, samlit ćeš bez ujmal« »Evo mog kuma, dat će dva ujma!«

Još tradicionalnih običaja za krštenje

Kumovi se ne zovu samo imenom nego uvijek ispred imena naglase kume: Kume Mate!, kume Pero! itd.

The post Tradicionalni običaji za krštenje i značenje kumstva appeared first on Narodni.NET.

Blagdan Svetog Grgura slavi se 12. ožujka.

Narod broji dane do Grgura i nada se poslije njega da će bar domaće životinje moći nešto naći u prirodi, koji pup ili travčicu.
Ima izreka:

»0 Grguru tice o gnjizduru.«

To je znak da su se doselile ptice selice i da grade gnijezda, što je najbo lji znak da je proljeće blizu.

U nekadašnje vrijeme, kad je klima bila stalnija u odnosu na današnju, ljudi su se u svojim poslovima oko kuće i u polju ravnali prema blagdanima.

Ako su pogledali u kalendar točno se znali kakve klimatske promjene slijede.

Poznata je uzrečica

Na Gregura sneg do tura!

, znači da je tih dana znao biti jedan od posljednjih jačih snjegova.

Dakle, Blagdan Svetog Grgura je bio klimatska prekretnica jer je nagovještavao buđenje prirode uzrečicama

Gregur tera žabe vun!

i

Na Gregura žabe regajo!

Pretpostavljamo da su žabe nagoviještale dolazak toplijeg vremena.

Ovu klimatsku prekretnicu, odnosno mogućnost vrlo hladnih dana u ožujku, obilježavalo je pak predviđanje da kojo žabo Gregur naje vune, to zakuje, a kojo vnutre to otkuje.

Ako su se žabe glasale na Blagdan Svetog Grgura  smatralo se da će ljeto biti zdravo, ali će zato mak biti pišiv. Ujedno se počinjalo sa sjetvom prediva (lana).

The post Običaji, tradicija i vjerovanja na blagdan Svetog Grgura appeared first on Narodni.NET.

Drugi dan Uskrsa, Uskrsni Ponedjeljak obično je glavni dernek u jednoj župi u koju odlaze momci i djevojke iz susjednih sela.

Nastavlja se uskrsno slavlje.

Obavljaju se međusobne posjete i gostuje se.

Na Veliku subotu nose se brašno, sol, kvasac i pisanice na blagoslov, a od tih se sastojaka na Uskrsni ponedjeljak zamijesi kruh.

Nekada su uskrsne proslave trajale tjedan dana, ali se u 19. stoljeću skratilo na jedan dan poslije Uskrsa.

Uskrsni ponedjeljak je službeni praznik u gotovo svim državama.

Negdje postoji običaj da mladići ujutro na Uskrsni ponedjljak probude djevojke, prskajući ih svetom vodom, posvećenom na Uskrs.

The post Tradicija i običaji Uskrsnog ponedjeljka appeared first on Narodni.NET.

Mnogi od starih uskrsnih običja u Sinju danas više ne postoje, no u svoje vrijeme bili su veoma značajni i puk ih je s veseljem provodio. Umivanjem u ljubičicama i jaglacima na Cvjetnicu simbolično je započinjao Veliki tjedan u kojem su vjernici nastojali pronaći duhovni mir i pripremiti se za Uskrs. Crkvene običaje pratili su i brojni narodni, od udaranja barabanom po klupama, do bojanja jaja. Zabranom rada na polju vjernici su iskazivali poštovanje prema Kristovoj muci i smrti.

Predstavitćemo najvažnije preduskrsne i uskrsne običaje u Sinju. Neki od njih su se zadržali i danas, dok se većina iskorijenila, te tako ostala živjeti tek u sjećanjima naših baka i djedova.

Kada sam počela svoje malo istraživanje običaja u Sinjskoj krajini, znala sam samo ponešto o onim osnovnim koji se održavaju i danas, ali o onima koji su bili značajni još u davno vrijeme i koji su se održavali uglavnom u selima, nisam znala baš ništa. O tome sam zato pitala svoju baku, Ljubicu Šimac, koja se rado prisjetila preduskrsnog i uskrsnog vremena u Sinju dok je još bila mlada. Tako sam od nje saznala da u razdoblju od početka korizme, a to je bilo na čistu srijedu, pa sve do Uskrsa nije smjelo biti nikakvih bučnih i veselih narodnih običaja. Sve narodne igre, npr. poklade, zatim svadbe i druga društvena događanja, morale su se održati prije uskrsnog vremena, kada je nastupalo vrijeme mira i pripreme za najveći kršćanski blagdan.

Te bučne i vesele običaje najprije nije dopuštala crkva, ali ni puk nije mogao mnogo, jer mu je gospodarstvo u to doba godine bilo jako zahtjevno. Ovaj običaj održao se i do danas, tako ni u današnje vrijeme tjedan dana prije Uskrsa nema glasne muzike u kafićima, ali ni u kućama jako religioznih obitelji. Na ovaj su se način ljudi stalno podsjećali na Kristovu muku.

Tjedan dana prije Uskrsa naziva se Cvjetna nedjelja ili Cvjetnica. Kao i u bakino vrijeme, tako i danas djeca dan prije Cvjetnice odlaze u šume ili livade u potragu za cvijećem. Beru raznovrsno cvijeće, a ponajviše ljubičice i jaglace, te mlado žito. Kada dođu svojim kućama cvijeće stavljaju u vodu u širokim posudama.

Prije je još bio običaj da se te posude ostavljaju pred vratima, jer se vjerovalo da, ako bi se donijele u kuću, iz njih bi izlazile zmije. Na Cvjetnicu su se svi ukućani umivali u cvijeću (Danas to rade samo djeca). Svaki ukućanin je želio prvi doći do posude u kojoj je bilo cvijeće i prvi se umiti, jer se vjerovalo da će onaj tko se prvi umije pronaći najviše ptičjih jaja. Tko nije bio prvi, želio je to učiniti bar prije izlaska sunca, jer se vjerovalo da će tako biti marljivi tijekom cijele godine. Cvijeće u posudama je isticalo značenje Cvjetnice kao proljetnog blagdana, djeca su se trudila da uberu što raznovrsnije cvijeće. Uz ljubičice i jaglace, brao se još i trešnjin cvijet. U nedjelju ujutro tj. na samu Cvjetnicu ljudi su nosili u crkve na blagoslov grančice jele, masline ili lovora. Blagoslovljene grančice stavljali su u svoja polja vjerujući da će ih tako sačuvati od suše i krupe. Nakon toga, grančice su se odnosile i na groblja.

Na Veliki četvrtak morala su prestati zvoniti sva zvona. U Sinjskoj krajini stariji ljudi znaju za prutić nazvan baraban kojeg su također nosili na Veliki petak u crkve na blagoslov. Barabanom su vjernici udarali po klupama u crkvi te bi se tako jedan dio prutića odlomio. Dio koji bi ostao čitav nosili su svojim kućama i vješali ga iznad vrata kroz koja je prolazila stoka. Vjerovali su da baraban ima i zdravstvenu ulogu. Ovaj običaj danas više ne postoji i mlađi ljudi sigurno i ne znaju za baraban.

Vjerovalo se da se na Veliki petak prije podne nije smio raditi nikakav posao, a pogotovo nije bio preporučljiv rad u polju te izvođenje stoke na pašu. Bilo je dopušteno orati kod drugoga, jer je to ipak bio jedan oblik pomoći, ali nije se smjelo orati kod sebe. Poslije podne mogli su se raditi svi poslovi, ali ljudi uglavnom ni tada nisu obavljali nikakve poljoprivredne poslove, nego su ostajali u svojim kućama i pripremali se za Uskrs.

Budući da se nisu smjela čuti nikakva zvona, pastiri su ih skidali i sa stoke.

Na Veliki petak nije se smjelo krvariti i zato se pazilo da se ne ozlijedi. To je bio još jedan razlog zašto ljudi nisu željeli obavljati nikakve fizičke poslove. Vjerovalo se da se dobije onoliko krvi koliko se popije crnog vina pa su najviše pili oni slabokrvni. Danas se također na Veliki petak pije vino, ali nestalo je vjerovanje da se ne smije krvariti. Na Veliki petak jela se riba – bakalar, pilo se vino, bojala su se jaja. Djeca su brala listiće djeteline koji su se onda stavljali na jaje, a ono se vezalo čarapom da se listići ne pomaknu, a potom se stavljalo u vodu u kojoj je bila kapula. Kapula se iskuhavala i tako se dobivala lijepa crvenkasta boja. Ovaj običaj se održava i danas, i vrlo je uobičajen u svim domaćinstvima.

Na Veliku subotu ustajalo se u zoru da bi se što ranije u crkvi blagoslovilo jelo za Uskrs. Ljudi su u košaru stavljali jaja i pogaču i tako ih nosili na blagoslov. Negdje se pogača naziva i posvećenica, jer se vjerovalo daje to jelo stvarno posvećeno.

Na sam Uskrs ljudi prije odlaska na misu jedu blagoslovljenu pogaču i jaja.

Jaje je inače jedan od simbola periodičke obnove prirode, odnosni Simbolizira obnavljanje i ponovo rađanje. Ono je simbol sigurnosti. Na Uskrs, poslije ručka djeca su odlazila na livade noseći svoja obojena jaja. Tada su se tucali jajima na odnos – tko drugome razbije jaje može ga uzeti sebi.

Tjedan dana poslije Uskrsa dolazi Mali Uskrs kada su se ponovo pravile pogače i bojala jaja.

Tekst: Ivana Pavić

The post Uskrs i zaboravljeni Uskršnji običaji Sinja i okolice appeared first on Narodni.NET.

Skradinjani se još od davnih vremena temeljito pripremaju za blagdan Uskrsa. Tjedan prije blagdana počinju najintenzivnije pripreme u kojima žitelji tog malog, lijepog gradića čiste svoju dušu od grijeha, i s radošću iščekuju kad će svanuti jutro Uskrsa. Za dane posta jedu samo beskvasni kruh i blitvu, te odlaze na ispovijed. I za njihovo mjesto karakteristično je vezivanje zvona. Skradinjani su jedinstveni po svom napjevu za čiju se izvedbu dugo pripremaju. Jedinstveno je i to da na Uskrsni ponedjeljak obitelji odlaze na cjelodnevni izlet u Nacionalni park Krka, tzv. Emaus.
Skradin je mali grad na ušću rijeke Krke, a nastao je prije Kristova rođenja kao ilirsko naselje Scardona. Crkva je Skradinjanima oduvijek bila duhovni temelj i nositeljica nacionalnog identiteta tijekom višestoljetne povijesti. Kao takav, Skradin je uspio sačuvati veoma staru tradiciju u obilježavanju najveće kršćanske svetkovine, Uskrsa. Iako ima svega petstotinjak stanovnika, oni su veoma ponosni na svoju baštinu i na svoje običaje, posebice na pjesmu, dalmatinska jela i dobro vino iako se mnogi običaji, pa tako i uskrsni, s godinama mijenjaju ili potpuno nestaju, uvijek ima onih koji ih nastoje sačuvati, ili ih se barem s radošću prisjećaju. To su uglavnom naše bake i djedovi koji nam uvijek rado pričaju kako su oni u svoje vrijeme slavili uskrsne blagdane, i kako se što radilo kad su oni bili mladi.

USKRSNA JELA

U Skradinu se mnogo drži do spravljanja tradicionalnih uskrsnih jela. Domaćice u subotu ustaju u ranu zoru da zamijese pogače koje trebaju kvasati cijeli dan, a navečer se nose u crkvu na blagoslov. U košaru se stavljaju pogače, jaja i sol koji se doručkuju na uskrsno jutro. Bojanje jaja nekada je bila prava radost najmlađim ukućanima. I danas se djeca tome raduju, ali ne kao nekada. Dok nije bilo umjetnih boja jaja su se bojala prirodnim bojama koje su se dobivale kuhajući crvenu kapulu ih blitvu. Motivi su se dobivali tako da se oko jajeta omota djetelina, pričvrsti gazom i zatim stavi na obojanu vodu, pa se očekuje kakvo će jaje ispasti. Nama su to naše bake pokazale, ali mi radije jaja boj amo umjetnim bojama i naljepnicama. Skradinjani poštuju post kao izraz pokore, kajanja i priprave za blagdan, a neki poste i na Veliki četvrtak. Tada večeraju beskvasni kruh i blitvu, a pije se i crveno vino jer se vjerovalo da koliko se popije kapi vina, toliko se dobije kapi krvi. Na Veliki petak obvezno se jedu bakalar, riba i zelje, a na Uskrs u kući mora biti svega. Uoči uskrsnih blagdana posebno je važno ispovijediti se i priznati svoje grijehe, da se nakon pokajanja i pokore dobije oprost, a i zapovijed nalaže da se vjernici barem jednom godišnje ispovijede i na Uskrs pričeste.

VELIKI TJEDAN

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom ili nedjeljom Muke Gospodnje, po uzoru na događaj Kristova ulaska u Jeruzalem, gdje su ga Židovi pozdravljali palminim i maslinovim grančicama. Vjernici nose svoje maslinove grančice na blagoslov, te se u procesiji ide prema središnjoj crkvi. Nekada se održavalo četrdesetosatno klanjanje pred Presvetim, za vrijeme kojeg se pjevao psalam 50-51, : “Smiluj mi se Bože” na poznatom skrađinskom napjevu koji se pjeva samo u Skradinu, a danas se to radi na Veliki utorak i Veliku srijedu.

VAZMENO TRODNEVLJE

Vazmeno trodnevlje, odnosno tri dana u kojima se obilježava razapinjanje i smrt Isusa Krista, te njegovo uskrsnuće, započinje Velikim četvrtkom. Na taj dan je misa Večere Gospodnje. Na početku se zapjeva pjesma “Slava Bogu na visini” koja je popraćena zvonjavom crkvenih zvona. Od tog trenutka zvona se vežu i počinje crkvena “šutnja” koja traje do vazmenog bdijenja, kada se ponovno zapjeva “Slava Bogu na visini”. Na misi prisustvuje dvanaest Isusovih učenika. Tada svećenik simboličnom gestom pranja nogu podsjeća na Krista koji je pranjem nogu svojim učenicima ostavio zapovijed ljubavi da i oni tako čine jedni drugima. Obred završava prijenosom Svetog Otajstva na oltar koji simbolizira Kristov grob.

Na Veliki petak crkva ne slavi euharistiju, već se obavlja obred Muke Gospodnje, na kojem se vjernici prisjećaju smrti svojega Gospodina Isusa Krista. Početak obreda nagovješćuje se čegrtaljkama kojima mlađa djeca prolaze kroz grad tri puta prije obreda. To je drveni predmet s drškom na čijem se kraju nalaze zupci, pa se vrtnjom proizvodi glasan zvuk. Crkva je «prazna», nema ukrasa ni sjaja, a liturgija započinje šutnjom služitelja prostrtog pred oltarom u znak žalovanja za mrtvim Kristom. Slijedi pjevanje Muke Gospodnje i ljubljenje svetog križa, a nakon toga procesija preko rive uz pjesmu “Puče moj” koju pjeva muška klapa na starom skrađinskom napjevu. Dugo vremena se pripremaju za taj dan jer je Skradinjanima osobito stalo da taj događaj bude dostojanstven i svečan.

“Puče moj, što učinih tebi

Ili u čem ožalostih tebe?

Odgovori meni.

Puče moj, ja izvedoh tebe

Iz zemlje Egipta,

A ti pripravi križ Spasitelju svome.

Puče moj, ja napojili tebe Vode iz kamena,

A ti mene napoji žuči i octa.”

Nakon procesije križ se stavlja na oltar koji simbolizira Kristov grob, a okićen je palminim listovima, maslinovim grančicama i svijećama. Nekada su uz Kristov grob stajali metalni čuvari po uzoru na žudije, stražare Kristova groba, ali ih danas više nema. Mnogi se vjernici tu večer do ponoći mole ispred Kristova groba.

U subotu navečer vjernici se okupljaju na Vazmenom bdijenju. U toj noći crkva slavili Kristov prijelaz iz smrti u trajni život i zato je ova noćna liturgija’ izvorište svih svetkovina i vrhunac slavljenja Kristova Uskrsnog Otajstva. Ovu liturgiju počinjemo šutnjom u tami pred crkvenim vratima, a zatim svećenik blagoslivlja novi oganj i iz njegova plamena upali uskrsnu svijeću u koju zabada pet kuglica tamjana govoreći: “Krist jučer i danas, početak i svršetak, alfa i omega, njegova su vremena i vjekovi. Njemu slava i vlast po sve vjekove vječnosti.” U procesiji kroz tamnu crkvu, unoseći uskrsnu svijeću, svećenik tri puta zastaje i zapjeva: “Svjetlo Kristovo. “Služba riječi“ sastoji se od sedam starozavjetnih čitanja. U krsnoj službi uzima se obnova krsnih obećanja. Ako se te noći nitko ne krsti, onda ostali nazočni koji su već kršteni odgovaraju na tri pitanja o spremnosti na moralni život u skladu s kršćanskom vjerom, te na tri pitanja o prihvaćanju vjere crkve. Na kraju misnog slavlja svećenik uz posebnu molitvu blagoslivlja vjernike i jela koja su u košarama donijeli na blagoslov.

Na Uskrsno jutro limena glazba kroz cijelo mjesto svira budnicu. Doručkuju se blagoslovljena jela, a crkvena zvona pozivaju na misu.

Na Uskrsni ponedjeljak tradicionalno se brodovima odlazi na Emaus. To je misa koja se održava na otvorenom u Nacionalnom parku Krka. Nose se košare s hranom i u prirodi se boravi cijeli dan, a skupljaju se vjernici iz cijele županije.

Uskrs je dan pobjede, dan oslobođenja, svjetla, dan koji rađa puninu radosti i puninu nade u vječni život, dan kada se stvara novi narod, novi svijet, dan kada Božja ljubav ostvaruje jedinstvo između neizmjernog i ograničenog. Uskrs u nama oživljava nadu i vjeru da ćemo jednom uskrsnuti i biti s Gospodinom i zbog toga je važno da uskrsne blagdane proslavimo svečano i dostojanstveno. Svaki grad i svako mjesto njeguju svoje stare običaje, a na nama mladima je da običaje naših starih sačuvamo, da se oni jednog dana ne izgube i ne zaborave. Trebamo biti ponosni na običaje i na tradiciju svoga grada, jer upravo ono čine svako mjesto posebnim.

Tekst napisala: Katarina Pulić

Foto: Dnevnik.hr

The post Tradicionalni Uskršnji običaji u Skradinu i okolici appeared first on Narodni.NET.

Veliki ili sveti tjedan je sedmica prije Uskrsa.

Počinje nedjeljom Cvjetnicom, a završava Uskrsom.

U bogoslužju je sav prožet uspomenom na Isusovu muku. Svaki dan toga tjedna zove se veliki, a napose su posljednja tri dana (Veliki Četvrtak, Veliki petak, Velika subota) prožeta najvećim događajima Isusova života i njegovih djela za spasenje svijeta. To su muka, smrt i uskrsnuće.

Veliki tjedan je prolazio u znaku priprema na Uskrs. Žene su kuće pospremale, obijelile, obično su muškarci red napravili oko kuće, u dvorištu i u gospodarskim zgradama.

Veliki tjedan prolazi u dočeku najvećeg kršćanskog blagdana u kojemu se obnavlja uspomena na najveći kršćanski događaj, na pogubljenje Isusa koji se žrtvovao i otkupio grijehe cijelog čovječanstva.

Ovo razdoblje Hrvati nazivaju Velika nedelja, Velika nedilja koja donosi tužan mir kršćanskim dušama.

Mještani su rano ustajali i molili se.

Na Veliki tjedan utorkom, srijedom i četvrtkom popodne u 3 sata išlo na litaniju.

Kada je Veliki post zabranjeno je plesati jer bi u protivnom šljive popadale s voćaka. Nije se išlo u društvo, bilo je zabranjeno pjevati i plesati.

Veliki tjedan i običaji velikog tjedna

The post Veliki tjedan značenje i običaji velikog tjedna appeared first on Narodni.NET.

U Zmijavcima djevojke na Cvjetnicu umivaju lice u cvijeću, a zatim se ide na sv. misu na kojoj se blagosivljaju maslinove, palmine i lovorove grančice. Od Velikog četvrtka do Bile subote ne zvone zvona. Prisjećajući se Posljednje večere, svećenik na Veliki Četvrtak pere noge dvanaestorici apostola.

Na Veliki petak procesija kroz mjesto kanta Muku gorku Gospodinovu. U petak i subotu čuva se Isusov grob. Jaja se bojaju na tradicionalan način, u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili kuhanom vinu. Blagosivljaju se na Veliku subotu, a jedu se u uskrsno jutro, prije polaska na misu.

Zmijavci, mjesto u Imotskoj krajini, smješteno je uz jugozapadni rub Imotskog polja u Dalmatinskoj zagori, svega nekoliko kilometara zračne linije udaljeno od mora, u zaleđu Biokova. Zmijavci, kao i ostala mjesta, imaju svoju povijest, tradiciju i običaje.

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Cvjetnicu slavimo kao spomen na dan kada je Isus ulazio u Jeruzalem te bio posipan cvijećem od mnoštva ljudi koji su ga dočekivali s palminim i maslinovim grančicama. Po priči moje bake na Cvjetnicu se umiva u cvijeću. Cvijeće se preko noći stavi u vodu i u toj vodi noću se kupaju anđeli. To cvijeće su pretežno mirisne ljubice, simbol nježnosti i skromnosti. Na Cvjetnicu se slavi sv. misa na koju se ide s maslinovim, palminim i lovorovim grančicama koje se ludu blugosiivljuju. Ide se u procesiji i pjeva Muka, Blagoslovljene grunčice narod zove jelice. U prijašnju vremena, kada bi bilo nevrijeme, ljudi bi jelice iznosili u dvorišta ili pred kućni prag te bi ih zapalili, vjerujući da će zaustavili glad.

Veliki četvrtak je dan posta i molitve. Slavi se sv. misa sa „Slavom“, zvona zvone, a iza „Slave“ utihnu i ne zvone do 23 sata na Veliku (Bilu) subotu. Svećenik pere noge dvanaestorici ministranata, kao što je Isus na posljednjoj večeri prao noge dvanaestorici apostola. Poslije sv. mise pjeva se „Gospin plač“. Na Veliki Četvrtak običaj je jesti zelje, kao sjećanje na posljednju Isusovu večeru na kojoj su jeli gorko zelje.

Prijašnjih godina molilo se:

 „Dušice grišna

Budi u viri kripna

Kada budeš putovala

Dugin putim

Tisnim klancim

Pitat će te duh nečisti

Je si l moja il Božija

A ti njemu odgovori

Nisam tvoja neg Božija

Kada sam bila na onome svitu

Na Božijem cvitu

Ja sam govorila

Na blag danak

Na Veliki četvrtak

Sto križića

Sto Ješusa

Sto amena

Sto se puta prekrstila

U ime Oca i Sina I Duha svetoga“

Na Veliki petak cijelo mjesto utihne zbog sjećanja na muku Gospodnju, Taj dan je strog post i nemrs, a većina posti o kruhu i vodi. Kroz mjesto se ide za križem i kanta se Muka gorka Gospodinova. Toga dana peče se pogača (kruh bez kvasca) i pije se crno vino, uz geslo „Koliko tog dana popiješ, toliko krvi dobiješ“ U svim imotskim župama prije je bio običaj da se na Veliki petak i Veliku subotu čuva Gospodinov grob. Taj običaj zove se kvarantore, četrdesetosatno klanjanje.

Više o crnom vinu za Veliki petak

Za Veliku subotu uvriježio se naziv Bila subota. Riječ „bila“ u starohrvatskom jeziku znači velika, i to se u narodu održalo do danas, Tog dana jaja se nose na blagoslov u crkvu, a uz jaja se nose i druga jela, pogače, sirnice. Na Veliku subotu bojaju se jaja – pisanice

Bojanje jaja je na tradicionalan način – Jaja se bojaju u kuhanoj ljusci od crvenog luka ili u kuhanom crvenom vinu gdje dobivaju kristalnu ljubičastu boju.

Više o tradicionalnom ukrašavanju jaja.

Na Veliku subotu Također je post, U 11 sati oglase se zvona, zvoni „Glorija“.

Prije je bio običaj da se svatko tko ima priliku umije dok zvoni, a kad zvono prestane više se ne umiva. Oni koji bi se tada našli u polju, dok zvono zvoni zaustave rad i iz žbanja se umiju vodom. Na Veliku subotu slavi se vazmeno bdijenje, misa uskrsnuća Gospodnjega.

Na uskrsno jutro, prije polaska na misu, jede se blagoslov, tj, blagoslovljena jaja. Slavi se svečana sv, misa uskrsnuća Gospodnjega, Običaj je da se na Uskrs krste djeca.

Uskrsni ponedjeljak je znak produženog Uskrsa, odnosno to je duhovni ponedjeljak kojim se opečaćuje jačina Uskrsa.

Autor teksta: Barbara Milas

The post Uskršnji običaji Imotske krajne – običaji kroz Veliki tjedan u Zmijavcima – appeared first on Narodni.NET.

Donosimo vam staru molitvu koju su naše bake  molile 100 puta na Veliki četvrtak!

Dušice grišna, budi u viri kripna!
Kada budeš putovati dugim putin, tisnim klancim,
susrist će te Duv nečisti, duv nemili.
Pitat će te, dušo, jesi l’ moja il Božja.
Nisam tvoja, već Božja.
Ja sam Bogu rekla doći na blagdanak, na Veliki četvrtak,
sto Križića, sto Jezusa, sto Amena, sto se puta prikrsti.

The post Stara zaboravljena molitva Velikog četvrtka appeared first on Narodni.NET.

Od Cvjetne nedjelje do uoči Uskrsa se zovu veliki dani.
Opći je hrvatski običaj, da se na Cvjetnicu umiva u cvijeću i zelenilu.

Tako se uoči Cvjetne nedjelje nabere ljubičica i cvata s raznih voćaka i drina pa se stavlja u vodu.

Kad osvane Cvjetnica, svako se čeljade iz kuće umije u toj vodi sa cvatom prije izlaska sunca.

Vjerovalo se da to utječe na zdravlje i na ljepotu.

Na Cvjetnu nedjelju nosile su se u crkvu na blagoslov zelene grančice u spomen svečanog udaska Isusova u Jeruzalem.

Blagoslovljene grančice nose se iz crkve kući i stavljaju na određeno mjesto.

The post Tradicija Cvijetnice i običaj umivanja u cvijeću appeared first on Narodni.NET.

Ove su molitve proširene preko cijelog Gradišća dugi niz generacija započinjao je novi dan s ovom molitvicom na usnama.

Jutarnja molitva

Ka se stanem, k tebi zahnem
Bog Otac, stvoritelj moj!
Čuval si me noćno vrime
I danom uza me stoj

Tebe slavi va ljubavi
Dite tvoje, cijeli svit;
Daj mi znati spunjevati
Tvoju svetu zapovid.

Jezuš mili, pomoć dili,
Da se ugnem zloćam svim;

Ter ti cijeli danak bijeli
Čisto srce posvetim.

Duh branitelj, posvetitelj,
Daj obladat grišnu ćut,

Va stalnosti, va svetosti

Spoznat, slijedit pravi put.

O Marija, najmilija,
Mari Božja, mati svim!
S manom budi kad me bludi
zali duh, da zlo činim

Anđel blagi, anđel dragi,
Moj branitelj, moj čuvar,
Budi meni drug ljubljeni,
kraj odvrni svaki kvar.

Molitve je napisao (oko 1905.) Martin Meršić Miloradić,

narodni pjesnik gradišćanskih Hrvata.

The post Jutarnja molitva Gradišćanskih Hrvata appeared first on Narodni.NET.